Otkad sam kao mala nenadano izgubila tatu, iako je od toga prošlo više od 20 godina, oduvijek mi je bilo teško opušteno uživati u životu i ne brinuti se oko svega. Ta se moja crta ublažila kad sam upoznala svog supruga, stoičnog optimističnog flegmatika, i volim vjerovati da se nadopunjujemo; on u opuštenosti, ja u kompletnoj panici.
Umin i moj početak nije bio najlakši. Pored teške trudnoće ispunjene mučninama, žgaravicom i pred kraj bubrežnim kolikama, jedva sam dočekala porod, koliko god on bolan bio. A onda je tek krenulo. Prvo poziv od doktorice nastavno na probir napravljen u bolnici. Sumnja na rijetku genetsku bolest i posjet bolnici te vađenje krvi (iz glave) sa samo deset dana života.
Srećom, rezultat je bio negativan. Imale smo svega nekoliko dana da se oporavimo od toga kada smo dobile gripu. Jednu smo noć provele na Zaraznoj, u sobi bez kreveta za odraslu osobu, ona s infuzijom u glavi, ja s temperaturom 40.
Nekoliko dana nakon Božića ja sam dobila zakašnjeli poklon - mastitis - s kojim sam se borila četiri mjeseca i završila s gnojnim aspcesom, a Uma je nakon jednog dojenja povraćala krv, što je rezultiralo odlaskom na hitnu i još malo vađenja krvi iz glave. Srećom, krv koju je povraćala bila je moja (Jesam li spomenula bolne ragade koje su očito krvarile njoj u usta? Eto, sad jesam).
Taj njen novorođenački period ostao mi je kompletno u magli. Vjerujem da je tako svim ženama jer ne znam tko bi se s takvim iskustvima (plus grčevi, plus nespavanje, plus sve ostale ljepote) odlučio na drugo dijete da mu mozak malo ne zamrači sjećanje.
Zato prehladu koju je pokupila nekoliko dana prije napunjenih deset mjeseci smatram njenom prvom pravom bolešću.
Bile smo jako dugo na moru, pa je sreća u nesreći što nas je prehlada dočekala u Zagrebu; mojoj psihi svakako olakšava blizina velike bolnice. I zapravo ništa ne bi bilo dramatično da su stvari jednostavne ili da barem dolaze jedna po jedna. Ali uz Umu se razbolio i naš mačak, a onda smo prehladu pokupili muž i ja i sad su nam dani ispunjeni odlascima veterinaru, u ljekarnu, usisavanjem nosa i traženjem čiste maramice.
Prije Umina rođenja napunila sam kućnu ljekarnu svim potrebnim… I onda je nisam pogledala sljedećih deset mjeseci. Pa kad sam u šest ujutro primijetila da je moja mala debeljuca zakurila, isto tako sam se sjetila da u ladici imam samo čepiće koji su joj bili dovoljni kada je imala novorođenačku težinu. Ništa, budi muža da ide u dežurnu ljekarnu.
Uređujem poruku s potrepštinama, naravno da se doma vraća bez hladnih obloga i kapi za nos za bebe. Dok ja njemu to predbacujem, on me podsjeća kako mi je još jučer rekao da mu se činila malo topla, a ja sam stavila ruku i usne na čelo, zaključila da nije i nisam ni provjerila beskontaktnim toplomjerom.
Počinje krivnja.
Želim joj dati sirup za snižavanje temperature, sjetim se da je prijateljica pedijatrica baš neki dan na svoj kanal na Instagramu stavila precizno odmjerene doze po kilaži. Avaj, u uputama piše drugačije od tog što je ona napisala, muž šizi, nećeš valjda vjerovati influencerici s Instagrama umjesto uputama.
Počinje razbijanje glave što je pametnije.
Postupam po uputama, temperatura, srećom, pada. Za drugu dozu dvoumim se idem li s antipiretikom ili ibuprofenom; znam da se ponekad kombiniraju za snižavanje temperature. Ipak nastavljam s istim sirupom. Zadnja doza toga dana je taman pred spavanje, a ona ima samo laganu temperaturu. Dati sirup ili ne dati?
Kroz maglu mi dolazi sjećanje samo dan nakon gripe u Zaraznoj kad je Umina temperatura pala na 35 stupnjeva, pa sam ih u gluho doba noći zvala da pitam što da radim, a oni mi rekli da to zna biti nuspojava čepića i da ne radim ništa, a naročito da je ne zabundavam (priznajem da sam taman imala debeli bodi u rukama u tom trenutku).
Mislim si, ako joj sad dam i snizim previše, opet ću imati neprospavanu noć u kojoj ću 18 puta u minuti provjeravati je li joj temperatura i dalje 35, dok ću u pozadini guglati koja je najniža moguća temperatura koju bebe smiju imati i kada su službeno pothlađene.
I znam da imam 36 godina i da je ovo još samo jedna u nizu prehlada i ozbiljnijih bolesti koje nas čekaju i da sam ja mama i da bi mi takve odluke trebale dolaziti prirodno, ali stvarnost je da sam našu prvu prehladu odradila podosta skamenjena od straha, razmišljajući kako nisam dovoljno mentalno jaka za ovo, a s druge strane moram biti.
Svaka će se odluka uvijek činiti pogrešnom, a čak i ako sve prođe u redu, uvijek ću se pitati jesam li nešto mogla odraditi bolje.
To je roditeljstvo.
Zagrljaji, osmijesi, milovanja, gugutanja i poljupci…
… ali i brige, krivica, preispitivanja i ultimativni osjećaj da si nešto pogrešno napravio.
