Imati malu bebu upravo je suprotno tom osjećaju. Naravno, ne moraš bebi pravdati i javljati svoja kretanja, ali moraš partneru, vrtiću i svima uključenima u čuvanje bebe. Naravno, nisu tu samo javljanja, ali onaj dio tvog života u kojem si spontano mogao otići do dućana po čokoladicu više ne postoji. I to je u redu.
Spontanost je mala cijena za prekrasno živo biće koje ti uljepšava svaki tvoj budni, a i pokoji uspavani trenutak. No prije ili kasnije svaka će žena koja je postala mama imati potrebu nekamo otići. Sama.
Neke će to napraviti lako i bez razmišljanja. One mame čije su bebe na adaptiranom mlijeku napravit će to lakše nego one čije nisu. One koje doje morat će malo razmišljati i kombinirati. Beba je jela tad i tad, onda je tad spavala, znači moguće je da će biti gladna tad i tad i dotad se moram vratiti.
Naravno, ta vrsta kontemplacije itekako je olakšana s bočicama u koje se možeš izdojiti, no ima i beba koje bočice odbijaju i radije će vrištati od gladi nego ih staviti u usta. U takvu kategoriju beba spada i moja, što svaki moj dulji izlazak iz kuće čini vrlo izazovnim.
Bila sam ja izvan kuće bez bebe i rekla bih da je više od polovice tih izlazaka prošlo sasvim u redu. Ali oni koji nisu nažalost su se duboko urezali u moj mameći mozak. Panika u partnerovu glasu koju pokušava prikriti u telefonskom pozivu u kojem provjerava kada stižem ili, još gore, bebin plač u pozadini situacije su s kojima se ne nosim naročito dobro.
Bilo je onih i u kojima mi je muž direktno rekao Vozi brže kada Umu baš ništa nije uspjelo utješiti osim moje cice. No ako dobro isplaniraš obvezu, trebalo bi sve biti u najboljem redu.
Barem sam tako mislila kad sam se nakon punih osam mjeseci poželjela počastiti kinom. Počeo je igrati film prema jednoj od mojih najdražih knjiga (Priča završava s nama, obvezno pogledati ili pročitati!) i htjela sam ga pogledati odmah po izlasku.
Savršeno sam isplanirala taj dan i sve je bilo podređeno mom odlasku u kino. Uma se digla u toliko i toliko, tada i tada je išla spavati pa tada i tada jede pa opet spava, pa plaža, pa šetnja, pa cica i ode Sanja u kino, a Uma blaženo spava. Uma se savršeno držala rasporeda. Sve je išlo kao naručeno. A onda..
Ali ja ne mogu samo tako otići.
Bol koju sam osjetila u dojci noć prije pokazala se ne toliko bezazlenom i bila sam na pragu mastitisa. Opet. Što je dan više prolazio, to sam se ja lošije osjećala, a onda i izmjerila temperaturu, koja je pokazala nešto iznad 37. Popila sam tabletu za snižavanje temperature i nastavila s danom i dalje priželjkujući večer za sebe. Jedan sat kasnije temperatura je bila još i viša.
Poraženo sam legla na krevet i dramatično objavila da kino otpada. Pustila sam i koju suzu jer sam se baš veselila filmu, a suprugu nije bilo jasno što se događa.
Pa ići ćeš sutra.
Ali što ako se sutra ne posloži sve ovako dobro?
Onda se neće posložiti. Snaći ćemo se.
Ali ne želim da vam bude teško. Ili da je gladna. Ili da plače…
Ljubi, samo odi u kino.
Ali ja ne mogu samo tako otići. I to je ono što muškarci ne shvaćaju. On može otići na trčanje znajući da ću se ja najbolje na svijetu brinuti za nju. U mojoj glavi nitko nije dovoljno dobar, pa ni on. To ne znači da je neću ostaviti s njim. Ali ću razmišljati.
Što ako se probudila? Što ako je on sad ne može opet uspavati? Sigurno će plakati i tražiti cicu. Što ako spava, ali je pas/mačak probude? Što ako pas bude htio van, a on će biti s njom na lopti za pilates? Što ako je bude mučio trbuščić, a on je ne zna izmasirati kao ja? Što ako zaspe skupa na krevetu pa se ona okrene na trbuščić, zabije glavu u madrac i uguši se? Sigurno nije maknuo pokrivač i sad će se u njega zaplesti. Ili će pasti na pod.
Tisuće situacija vrzmaju se po mojoj glavi. Mnoge su od njih nerealne i kompletno paranoične. Neke se mogu dogoditi, a prilično sam sigurna da ima nekih scenarija, dobrih ili loših, kojih se nisam ni sjetila.
Kao vječiti zagovornik ravnopravnosti između žena i muškaraca, nikad nisam mislila da će mi biti teško ravnopravno ostaviti svoje dijete svom ravnopravnom partneru i otići na ravnopravno zasluženo vrijeme za mene. No koliko god se moj muž tome iščuđavao, ponekad i ljutio, bojim se da je time što sam postala majka kemija u mom mozgu zauvijek promijenjena, a strah koji je kod mene uvijek bio prisutan sada je još i veći.
Idući dan otišla sam u kino. Uma se probudila pola sata od mog odlaska i tata ju je tri sata pokušavao uspavati. Svi smo ostali živi i zdravi, a ja sam pogledala film. Hoću li se i idući put bojati se ostaviti je?
Apsolutno.
Samo ti odi…
