Posljednjih godinu dana puno toga se promijenilo u našoj okolini, pa tako i sam način na koji komuniciramo, radimo i uopće živimo. S jedne strane što prije iščekujemo povratak u nekakvu normalu, a s druge strane kao da više nismo sigurni što je to "normalno" i čemu se želimo vratiti.
Strah od budućnosti je jedan od strahova koji inače nemaju konkretan uzrok nastajanja, a sve je češći u današnjem modernom društvu. No s obzirom na događanja koja su nas zadesila u 2020. i u ovom se periodu strah od budućnosti može povezati sa stresnim događajima.
Oni su preko noći promijenili sve naše planove, pa na temelju tih iskustva procjenjujemo što bi nam se loše moglo dogoditi. Zato se u nama mogu javiti negativne emocije koje nas mogu kočiti u daljnjem razvoju.
No jednom će sve ovo završiti i upravo nas ta ideja, na neki način, održava koliko-toliko normalnima. Ipak, postavlja se pitanje kako će tada izgledati naš život. Hoće li promjene koje su nas zadesile zauvijek promijeniti i našu budućnost ili ipak možemo vratiti neke aspekte života kakav smo poznavali? Je li strah opravdan?
O ovoj temi porazgovarali smo sa psihologinjom Ivom Jakšić koja se osvrnula na glavna područja našeg života – posao, međuljudske odnose, obrazovanje i mentalno zdravlje.
Evo što ona kaže o strahu od povratka u „normalu“.
RAD OD KUĆE ILI POVRATAK U UREDE?
Rad od kuće omogućio je uštedu vremena koje bismo inače izgubili na putovanje do posla, kao i rad u ležernijem okruženju. No često dovodi do težeg razdvajanja privatnog života od poslovnog i smanjenog kontakta s kolegama, što utječe i na mentalno zdravlje zaposlenika.
Dok se neki vesele povratku u ured, kod drugih se može javiti strah i anksioznost.
Uzevši u obzir koliko smo vremena i mentalnih resursa uložili na prilagodbu na pandemiju, nošenje s potresima, nesigurnosti posla, neizvjesnosti što će biti sutra, nije tako neobično osjećati se iscrpljeno, nemotivirano ili anksiozno pred bilo kakvim promjenama.
Godina iza nas prouzročila nam je veliki stres, pa se bojimo hoće li se to ponoviti.
Važno je dati sebi vremena i biti podržavajući prema sebi u tom procesu. Također, podrška obitelji, prijatelja i kolega je iznimno bitna. Možda nemamo kontrolu nad trenutnom situacijom u svijetu, ali možemo zatražiti pomoć i podršku kada osjetimo da nam je potrebna.
MEĐULJUDSKI ODNOSI
Po pitanju prijateljstava i veza, svaki odnos je priča za sebe, no generalno gledajući, odnosi koji su kvalitetniji, iskreniji i temeljeni na povjerenju potencijalno lakše su se prilagodili situaciji pandemije u odnosu na one koji to nisu. U kriznim vremenima često dolazi do povećane potrebe za kontaktom, pa osobe s kojima smo najbliži zovemo i češće nego inače, dok istovremeno gubimo kapacitet za održavanje kontakata s onima koji su nam manje bliski.
No tijekom pandemije došlo je i do stvaranja mnogih novih odnosa, kako prijateljskih tako i ljubavnih. Aplikacije za upoznavanje potencijalne srodne duše dugo su bile jedini način upoznavanja te su s popuštanjem mjera tijekom ljeta i rane jeseni mnoge od njih zaživjele i u stvarnom svijetu. Neke od novih parova pandemija i potresi zbližili su više nego što bi moglo išta drugo i na neki način ubrzali faze veze.
Međutim, neki su možda i previše jurili pa se nisu stigli dovoljno upoznati, a potajno se i boje što će biti kada će druga strana imati „više izbora“ jednom kada se stvari vrate u normalu. Ipak, psihologinja upozorava da za to nema razloga ako je već tijekom pandemije stečeno povjerenje.
OBRAZOVANJE I MENTALNO ZDRAVLJE
Kada se govori o online nastavi, često se priča o kvaliteti nastave, a zanemaruje mentalno zdravlje djece.
Boravak u školi među vršnjacima potiče razvoj identiteta i osjećaja pripadnosti grupi ili zajednici, razvoj samopoštovanja i uvažavanja drugih, izgradnju odgovornosti i kapaciteta za timski rad i suradnju, razvoj prvih odnosa, prijateljstava i simpatija. Također, za vrijeme početka studija mnogi mladi se prvi put odvajaju od roditelja i preuzimaju osobnu odgovornost u emocionalnom, kognitivnom i ponašajnom funkcioniranju te postaju nezavisni. No zbog trenutne situacije uglavnom ostaju kod kuće pa taj aspekt potpuno izostaje.
Manjak kontakata s vršnjacima mladi često kompenziraju s češćim boravkom na internetu i društvenim mrežama. No psihologinja upozorava da one ne mogu zamijeniti ljudski kontakt te da je to jedna od najvažnijih stvari koja će pozitivno utjecati na nas jednom kada sve bude kao nekad.
Društvene mreže ne mogu u potpunosti zamijeniti kontakt i podršku koja se dobiva od vršnjaka uživo. Tijekom pandemije došlo je do porasta broja djece i mladih s anksioznim simptomima, glavoboljama i poteškoćama sa spavanjem. Kod djece se također može javiti zamor i gubitak motivacije za povratkom u školu i za školom generalno.
Važno je razgovarati s djecom i mladima, dati im prostora da se izraze i da kažu kako se osjećaju. Također, potrebno je dati im do znanja da smo tu za njih i da smo im podrška, neovisno o tome kako će se situacija razvijati u budućnosti, kaže psihologinja.
KAKO DALJE?
Period koji je pred nama zapravo je dobra prilika da preispitamo ono što uistinu želimo, a što ne. Želimo li se imati površne odnose ili zadržati samo one najvažnije? Želimo li ulagati u svoje obrazovanje i stvarati nove kontakte uživo ili nam više odgovara virtualni svijet? Želimo li možda pokrenuti svoj posao, pa raditi od kuće ili je korporacijsko okruženje idealno za nas?
Ne možemo znati hoćemo li zauvijek morati živjeti s virusima ili ne, pa je najvažnije usredotočiti se na sadašnji trenutak, ali istodobno i biti spreman za budućnost.