Nije riječ o nekom samotnjaku s tavana, već o mladom muškarcu, suprugu i ocu, članu vatrogasnog društva u idiličnom istarskom mjestašcu.
Oni koji su imali sreću da ne dijele ulicu s njim ostali su šokirani psihološkim obratom: da vatrogasac – gotovo arhetipsko zanimanje dobrog čovjeka, koji spašava ljude iz požara i mačke s drveta – tako zvjerski muči nedužne životinje.
Još je nevjerojatnije da su u tom pitoresknom istarskom mjestašcu s tisuću stanovnika, gdje ne možeš kihnuti a da te pola mjesta ne čuje, prijave susjeda skupljale prašinu na dnu ladice, kao da se nikad neće saznati ili kao da mjesto gori od tisuću većih problema.
Pa nisu Bale Baltimore! Nego su nam institucije iz Alan Forda.
Sve više društava prepoznaje da to nisu samo psi i samo mačke
U drugim europskim zemljama za mučenje životinja ide se u zatvor.
Zlostavljač dobiva doživotnu zabranu držanja bilo kakve životinje, a goleme novčane kazne idu izravno udrugama za zaštitu životinja.
Kako mi često mislimo da su nam nizozemski i slovenski standardi nedokučivi, kao da nas dijeli sto svjetova, a ne sat-dva, uzmimo za primjer zemlje koje nekad podcjenjujemo.
Naprimjer Rumunjsku, koja danas ima policiju za životinje. To nisu komunalni redari koji pišu kazne za parking, već naoružani policajci s ovlastima da bez sudskog naloga upadnu na privatni posjed ako postoji sumnja da je životinja u opasnosti ili zlostavljana.
U južnoameričkim državama kao što su Kolumbija i Brazil prijava za psa na lancu tretira se s istom hitnošću kao i prijava za obiteljsko nasilje. Jer zakon prepoznaje da je to povezana patologija i da uhićenje zlostavljača životinja u gotovo polovici slučajeva prevenira teže oblike nasilja nad ženama u tim istim kućanstvima.
Upravo je zlostavljanje životinja jedan od glasnih indikatora da je ta osoba opasna za ljude u svojoj okolini.
Baš zato što ono rijetko ostaje samo priča o životinjama, u mnogim se državama zlostavljanje životinja tretira kao dim koji izlazi ispod vrata.
U Hrvatskoj su, s druge strane, institucije po običaju zakazale.
Na fasadi naše države plava zastava sa žutim zvjezdicama, a unutra balkanska krčma s izmučenim psom na lancu.
U 21. stoljeću, usred uređene Europe, mi i dalje živimo u reality showu u kojem pravda ovisi isključivo o tome hoće li se skupina prestrašenih susjeda pokazati dovoljno hrabrom da obavi posao države.
Razlika između još jedne priče iz crne kronike i spašenog života leži u onima koji odluče nešto poduzeti
Komentari na društvenim mrežama vape za uličnom pravdom: oko za oko, prijetnje, pozivanje na određene južnjačke metode… Ne zato što ljudi vole nasilje, već zato što su duplo istraumatizirani. Prvi put kad se dogodi trauma, a drugi put kada ih institucije izdaju.
Svaki neriješeni slučaj zlostavljanja životinja, uhođenja, prijetnji, nasilja nad ženama i u obitelji, krađe i sličnog, rasadnik je našeg društvenog cinizma.
Upravo se to čini najalarmantnijim u cijeloj priči. Jer, psihopata je uvijek bilo i bit će – ali baš zato da bismo zaštitili slabije i da bismo se odmakli od plemenskih postavki gdje selo linčuje čovjeka, prepustili smo taj posao i povjerenje institucijama, da to riješe na civiliziran način.
Kao moderno, civilizirano društvo, potpisali smo društveni ugovor i rekli: Nećemo se više mlatiti toljagama. Plaćat ćemo poreze, izgradit ćemo institucije, sudove i policiju, a njihov posao bit će da štite slabije.
A onda saznajemo da te institucije ne rade ništa ili ne rade dovoljno.
Ludost je i paradoks da u 21. stoljeću, pored svih zakona, odbora, ministarstava i policijskih postaja, opet padne na leđa običnog čovjeka da obavlja njihov posao.
Zato je lako (premda razumljivo) izgubiti vjeru, skliznuti u generičko zgražanje, prokomentirati da je svijet otišao kvragu i nastaviti dalje.
Teže je podsjetiti se na jednu neugodnu činjenicu: da institucije nisu neka apstraktna tijela koja lebde iznad društva. Institucije čine ljudi. Mi ih financiramo. Mi ih biramo.
Mi od njih očekujemo da rade svoj posao. I mi ih svojim prijavama, upornošću i odbijanjem da zažmire tjeramo da rade svoj posao.
U slučaju iz Bala upravo su susjedi bili ti koji nisu odustajali – a nisu imali značke, ni uniforme, ni ovlasti.
Zato valja upamtiti priču iz Bala, ne kao priču o čovjeku koji je godinama zlostavljao životinje, već o susjedima koji su prijavljivali, upozoravali i inzistirali na tome da problem postoji.
Razlika između još jedne priče iz crne kronike i spašenog života leži u onima koji odluče nešto poduzeti.
Nažalost, za neke životinje bilo je prekasno, ali druge su se ovim raskrinkavanjem spasile u budućnosti.