Preostalo je još manje od minute do početka utrke. Osjećala sam otkucaje srca u grlu. Kap po kap slijevala se kiša. A onda se začuo znak za početak – i počela je moja prva službena utrka.
Da mi je netko još prije ljeta rekao da ću se u rujnu dobrovoljno prijaviti za utrku i sama uspješno stići do cilja, ne bih mu vjerovala. Da, povremeno sam trčala i bila u boljoj kondiciji nego ranijih godina, izgubila nekoliko kilograma i bila pokretnija, no bilo kakav oblik javnog natjecanja nije dolazio u obzir. Jer... introvert.
Međutim, iskustvo ranijeg trčanja i savjet jednog dobrog prijatelja dali su mi nešto što sam izgubila tijekom proteklih godina – spoznaju da ne postoji to što moje tijelo ne može napraviti te da sama odlučujem što želim. I tako je introvert posljednjih mjeseci krenuo na put otvaranja prema svijetu...
KOMPLEKSI, KOMPLEKSI...
Dok sam odrastala, bila sam puna kompleksa o svome izgledu. Od drugog razreda osnovne škole nosim dioptrijske naočale. Iako sam imala sreće pa me nitko nikada nije zadirkivao zbog njih u djetinjstvu, svakako su utjecale na to da se često osjećam manjom od makova zrna. Pokušala sam nositi i leće, no zbog teške upale oka ta je ideja pala u vodu.
Shvatila sam da briga o tijelu nije stvar pomodarstva nego istinska potreba. Imamo samo jedno tijelo.
Narušenoj slici o sebi u tinejdžerskim godinama nisu pomogle ni pjegice na licu. Štoviše, sjećam se da jednog ljeta gotovo nisam ni željela izaći iz kuće kako ne bih dobila nove pjegice. Čak sam kupila kremu za izbjeljivanje lica koja je navodno morala ublažiti i pjegice. Bila sam uvjerena da me zbog naočala i tih nekoliko pjegica moja dugogodišnja dječja simpatija ne primjećuje. Srećom, tijekom gimnazijskih dana to mi je prestalo smetati, no fakultet je donio nove tegobe.
Preživljavanje na iksici i nije najzdraviji oblik života, a kada tome dodamo i jutarnje posjete pekari te bezbrojne kave pune šećera, promjene su se počele događati i na mome tijelu. Dobila sam nekoliko kilograma, ali još sam uvijek stala u veličinu 36 pa se nisam pretjerano zabrinjavala zbog toga.
Međutim, nakon diplome sve je krenulo nizbrdo. Nemogućnost pronalaska posla nakon stručnog osposobljavanja, financijski problemi, velike obiteljske drame i brojne druge okolnosti odjednom su se srušile na mene. Istodobno.
Dakako, utjehu sam pronašla u hrani. I to onoj jeftinoj, nekvalitetnoj i brzoj. Samo pripremanje obroka zaokupilo me. Odlazak pješice do dućana bio mi je ispušni ventil i odmak od kuće. To je bilo sat-dva u kojima sam mogla ne misliti ni na što drugo. Kada bih sjela ispred računala i počela jesti ono što sam kupila ili pripremila, bila sam prividno sretna. Osjećala sam se mirno. Problemi su nestali na nekoliko minuta.
No ispred ormara uslijedio je šok. Jednom sam pokušala navući traperice koje sam nosila cijelo prethodno ljeto. Jedva sam ih navukla preko bokova. Kopčanje nije dolazilo u obzir. Slično se dogodilo i s drugom odjećom. Rukavi su mi postali sve tješnji. Nisam mogla zakopčati košulje.
Tada sam počela vježbati, no sve je to bilo s ciljem poboljšanja izgleda, a ne zdravlja. Zato dugotrajna motivacija nije bila prisutna. Imala bih faze u kojima bih dva tjedna trčala i vježbala te pazila na prehranu, a potom navečer navalila na slatkiše. I tako u nekoliko ciklusa.
Iako mi je u tom periodu život krenuo mnogo boljim stazama, sve od posla, financija i međuljudskih odnosa, još uvijek nisam živjela život koji sam zamišljala kao djevojčica. Štoviše, kako sam u kratkom periodu nastojala raditi što više poslova kako bih si „nadoknadila“ period nezaposlenosti, bila sam pod velikim stresom, a obiteljske drame i dalje me nisu štedjele.
DIJAGNOZA ZA DIJAGNOZOM
Sve je to eskaliralo krajem prošle godine kada mi je dijagnosticiran dermatitis. Imala sam bolne rane na licu te nekoliko dana uopće nisam željela izaći iz kuće. Kako bih ja paničarila i grozila se svog odraza u ogledalu, tako je dermatitis postajao sve gori. Uz dodatak pudera neizdrživo je peklo i svrbjelo.
Troje dermatologa koje sam posjetila nisu se mogli dogovoriti oko točne dijagnoze i terapije. Isprobala sam brojne kreme i tablete. Stanje se nije popravljalo.
Srećom, nakon nekoliko mjeseci posljednja dermatologinja koju sam posjetila zaključila je da se vjerojatno radi o posljedicama dugotrajne izloženosti velikom stresu, zbog čega mi je imunitet drastično pao. U to sam vrijeme imala i velike bolove u donjem dijelu leđa i već pomišljala da s bubregom nešto nije u redu kada mi je urolog rekao da su mi leđni mišići napeti kao struna od previše sjedenja za računalom i stresa. Svi su se liječnici složili da se moram više odmarati, naći načine rješavanja stresa, ali i promijeniti prehranu kako bi mi se podignuo imunitet.
Osim što sam morala potpuno promijeniti prehrambene navike i u svoju rutinu uvesti više odmora, upravo je ta dijagnoza bila presudna za to da shvatim kako imam samo jedno tijelo, o kojem se moram početi brinuti dok nije prekasno.
Opet sam se vratila trčanju, dugim šetnjama, izbacila mliječne proizvode osim kefira, šećer svela na najmanju moguću mjeru, često posezala za smoothiejima punima voća i povrća te u restoranima uvijek birala najzdravije opcije. U dva mjeseca skinula sam pet kilograma. Sva odjeća postala mi je prevelika. Sve hlače morala sam odnijeti krojačici da ih prepravi. I znate što? Osjećaj je bio sjajan.
To je bilo prvi put u životu kada sam shvatila da briga o tijelu nije stvar pomodarstva, nego istinska potreba svakoga od nas.
SAMI KREIRAMO SVOJU STVARNOST
Ipak, baš kao i o tijelu, treba se brinuti i o svome mentalnom zdravlju, a tu mi je bila nezamjenjiva pomoć prijatelja, inače specijalizanta psihijatrije. Razgovori s njime u kratkom su mi vremenu pomogli kao nikada ništa ranije u životu.
Kada sam shvatila da sam ušla u cilj te potom primila medalju, bila sam presretna.
Naučio me da ne postoji to što sami ne možemo napraviti, a kada sam mu rekla da razmišljam o prijavi na UNICEF-ovu utrku, savjetovao mi je da svakako odem. Kao osoba koja ima iskustva s trčanjem, znao je koliko takva događanja odišu pozitivnom energijom. I zaista je bilo tako. Iako sa mnom nije trčao nitko koga bih poznavala, energija i međusobna podrška nepoznatih ljudi bila je zarazna. Navijanje usputnih gledatelja, kao i onih nekoliko metara prije cilja, vratilo mi je vjeru u ljude.
Kada sam pak ušla u cilj i primila medalju te čestitku, nisam mogla vjerovati da sam završila svoju prvu utrku u životu. Malo je reći da sam bila ponosna na sebe, bez lažne skromnosti. Potvrdilo se ono što mi je prijatelj i rekao: „ Život se sastoji od mnogo lijepih i manje lijepih trenutaka, to je naprosto tako. No bez obzira na svu patnju, svatko ima zadatak naći svoj smisao u kojem se potom očituje sva ljepota i radost.“