Sve je počelo sa šivaćom mašinom bagaticom, koju je mama Matije Vuice kupila nakon što se Matija rodila 19. srpnja 1958. godine. Matijina mama Iva nikad nije sjela za tu mašinu niti je itko iz njezine obitelji šivao, niti se bavio modom, ali mama je u glavi imala misao da će njezina djevojčica možda željeti šivati.
Ne znam od čega je kupila tu mašinu, to se i dandanas čudim jer su njezina primanja bila minimalna, i kako se tada živjelo... Hvala joj na tome. Zapravo me usmjerila jer je iz jedne igre, iz potrebe da imaš nešto novo, nešto drukčije, to preraslo u fantastičnu profesiju, koja je ujedno i moj hobi, kaže Matija Vuica. Čim je malo porasla, Matija je sjela za tu šivaću mašinu.
Samouka je šnajderica i već je u ranim gimnazijskim danima počela šivati za sebe, pa nešto za prijateljice, pa je prepravljala traperice jer su imale jedne koje su išle u krug, kao u filmu "Čarobne hlače". Nije nikada koristila krojeve jer nije htjela kopirati iz kroja. Kad je iz rodnog Metkovića došla na fakultet u Zagreb, kupila je malu polovnu električnu mašinu preko oglasa i počela šivati da nadopuni svoj budžet, zaradi nešto da može otići u Trst po tkanine.
U to vrijeme bile su moderne kožne kravate, pa sam tukla i lijepila tu kožu, šivala suknje svojim prijateljicama, sve je to bilo nešto simbolično. Jako mi je pomoglo to što sam učila na sebi i na greškama. Prvo odijelo sašila sam na ruke u studentskom domu, karirano, doslovno cijelo na ruke, i hlače i sako. Htjela sam vidjeti kako se dođe do te kragne, kako se dođe do džepa, prisjeća se svojih početaka.
Još uvijek ima svoju prvu patchwork suknju koju je sašila 1973., dandanas joj je super i može je nositi.
S Matijom Vuicom razgovarali smo u njezinu prekrasnom zagrebačkom ateljeu na Trgu bana Jelačića, koji je tijekom potresa nastradao te ga je morala u potpunosti renovirati. Čak je i razmišljala da se preseli, uplašila se, kaže, kao i svi, ali obilazeći druge prostore, shvatila je da je takvu oazu neće pronaći nigdje drugdje.
Srce me stalno vuče prema starinama, visokim plafonima, volim tu patinu i kad je duša utkana u prostor. Ovdje imam i vrt, to je moj komad zemlje u Zagrebu, bez tog balkona ništa ne bi bilo kako treba.
Nakon mog prvog dućana koji je bio u Radićevoj, a zatim u Gajevoj, kad sam se preselila ovamo prije 15 godina, kao da se sve otvorilo. Procvjetala sam ja, posao je krenuo, krenule su te divne revije s Cro-à-Porterom, sve se počelo otvarati i shvatila sam da je modni dizajn moj životni poziv. S ovim prostorom počela sam živjeti od posla koji obavljam, dotad je sve bio hobi i kombinacija glazbe i mode, govori.
Matijin prvi radni prostor zapravo je bio njezin stan u Petrinjskoj ulici, gdje su radile i njezine dvije šnajderice. Tu su cure dolazile na probe, sve je uvijek bilo puno konaca, a sjeća se i da njezin životni partner, glazbenik Jurica Popović, kada bi se dignuo, nije mogao normalno otići ni do WC-a jer je stalno netko bio po kući.
Vuica je bila dio zagrebačke alternativne scene osamdesetih godina i novog vala, vremena koje je tijekom godina steklo neko mitsko značenje. Dizajnerica iz tog vremena ima najljepša moguća sjećanja, i na modnom i na glazbenom polju. Nisu postojale velike piste, ali zato je tu bio Pothodnik, u kojem su se odvijale revije, kao i na nekim lokacijama u Sloboštini, koja je tek bila u izgradnji. Matija je osmislila projekt naziva Žive lutke jer je imala žive modele, cure koje je zaustavljala ispred Zvečke i Kavkaza i pitala ih bi li nosile njezinu reviju.
Bum s vjenčanicama
Sve su cure bile otkačene, zanimljive, ekstravagantne, posebne, nikakvo trendseterstvo nije bilo u pitanju. Jedno lijepo vrijeme kada se sve radilo na drukčiji način, vrlo specifičan, zapravo i normalan – idem raditi ono što volim, pa kako god da to završi. Novca nije bilo niotkud. Nismo mi mogli prodati neke haljine pa da ćemo nešto zaraditi, to je bilo tek toliko, simbolično. I gaže u to doba bile su isto neka sića, tek toliko da možeš malo popuniti budžet. Ali nitko nije odustajao zato što smo svi radili to što volimo i nismo podilazili komercijalizaciji, prisjeća se Matija, koja je sa svojim Jurom u to vrijeme djelovala u glazbenom sastavu Trotakt projekt, a opći interes za glazbu bio je toliki da su samo u Zagrebu mogli napraviti turneju tjedno po klubovima.
S radošću, ne s nostalgijom, sjećam se toga vremena jer mi je drago da imam taj dio svoje povijesti. Moj je put bio dug i polagan, da ne kažem spor, ali presretna sam što je išlo tim malim koracima, stepenicu po stepenicu, i da je sve to dio mog života, dodaje.
Prvu vjenčanicu napravila je za svoju prijateljicu, suprugu bubnjara Trice, a bilo je to još u vrijeme kad je sama šivala.
Ručno je ušila 12.000 perli na vjenčanicu jer nije imala novca da kupi perlasti materijal.
S vjenčanicama se dogodio bum kad je za Cro-à-Porter napravila kolekciju bijelih haljina koje su asocirale na vjenčanice. Nakon toga napravila je još jednu kolekciju koja je bila sva čipkasta i prekrasna, te je prodana i prije nego što je bila prikazana na CAP-u.
Svadbe su projekti i postoji nekoliko vrsta mladenki. One koje imaju viziju haljine, pa onda radimo na detaljima, one koje uopće ne znaju što žele, pa je posao malo zahtjevniji, i postoje mladenke koje dođu, odjenu i kupe.
Što se tiče poznatih osoba, one više-manje uzimaju već gotove haljine i tu nema nikakvih komplikacija. Lako se dogovorimo, bila to Severina ili moja Ana Gruica, koja doslovno preko telefona kaže: 'Ostavi mi tu haljinu, ne trebam ja nju ni probati.' Znam kako su one građene i kako im što stoji, mogu naslijepo poslati haljinu ako im treba za neki event.
Kad je Severina u pitanju, imam lutku njezinih dimenzija, kad nešto treba, ja to napravim i pošaljem joj.
Moje dive nisu uopće zahtjevne, potpuno su normalne, tko bi rekao, smije se Matija. Severina je prije 11 godina na promociji magazina Hello u Beogradu nosila jednu od najpoznatijih haljina s potpisom Matije Vuice, a dizajnerica nam je otkrila da se Severina tijekom proba ipak nećkala hoće li dramatična, gola haljina biti previše.
Severina je isprobala masu mojih kreacija za taj event, a kada je odjenula tu haljinu, pitala me 'Jesi ti sigurna?'. Naravno da sam sigurna, idemo razvaliti ili nećemo ići! Možda ta haljina nije moja najljepša haljina, ali je zasigurno najlegendarnija, ističe.
I Zrinka Cvitešić proslavila je haljine Matije Vuice na mnogim bitnim događanjima, poput Berlinalea i nagrada Laurence Olivier. Zrinku je kod Matije doveo glumičin prijatelj, dizajner Robert Sever, rekavši joj: Mislim da ćeš kod Matije naći haljinu koja ti treba za Berlinale.
I tu je započela naša ljubav. Izabrala je prekrasnu haljinu cijelu s uvrnutim ružama, kakve su danas u modi, i tada je proglašena najbolje odjevenom, dodaje.
Da voli ići izvan okvira, Matija je pokazala i s vjenčanicom Adriane Ćaleta-Car, koja je dobila mnoštvo i pozitivnih i negativnih komentara, no summa summarum, to je haljina s najviše lajkova na društvenim mrežama od svih haljina koje je Matija ikada napravila.
Bilo je dušebrižnika koji su se pitali kako gola ide u crkvu. Nije ona išla gola u crkvu jer je haljina imala i dodatne dijelove, ali ljudi što vide prvo, to komentiraju. Imaju pravo na to jer za sve što dajemo u javnost moramo pristati na pozitivne i negativno reakcije. Izvoli, nosi se s tim.
Loš komentar može biti pozitivno loš i negativno loš. Pozitivno je loš ako ti netko kaže da mu se nešto ne sviđa, da on to ne bi obukao itd. A negativno je loš ako si bezobrazan, smatra ikona hrvatskog modnog dizajna, koja jednog dana, kad nađe vremena, planira napisati i autobiografiju. Pisala bi o svome radnom putu, ali i privatnom životu jer, ističe, ljudi su skloni misliti da javne osobe nemaju neku tešku prošlost i da se njima ne događaju stvari koje se događaju "običnim" ljudima, ali to je pogrešno.
Gubitak brata i majke
Svatko od nas ima svoje teške priče, neke kalvarije koje smo prošli. Htjela bih ispričati i tu stranu svoga života, kako bih sve one koji misle da ne mogu ništa jer im je teško ohrabrila da mogu. Ja sam u Zagreb došla s pekarskom plaćom, odnosno mirovinom svoga oca, mučila se da bih si utabala put, pa silne bolesti, smrti koje sam imala u obitelji, pa sam ipak rekla: 'Idem ja dalje, dalje, dalje.' Znači, možete, samo to morate silno željeti, podijelila je s nama dizajnerica.
O gubitku majke Ive i brata Luke, koji su oboje preminuli unutar godinu dana, uvijek joj je teško govoriti.
Srećom da je majka umrla na početku godine jer majci je najgore izgubiti dijete, kaže. Njezina majka, koja je bila boležljiva i cijeli se život brinula o sinu koji je bio osoba s posebnim potrebama, preminula je od posljedica napadaja nakon što je pala na pod. Matija je svaki dan zvala majku u Metkoviću, taj jedan dan izašla je van i nije ju nazvala. Kad je došla kući, oko dva sata poslije ponoći uključila je sekretaricu na mobitelu i čula poruku svoje mame, koja je jecala. Matija je usred noći nazvala svoje prijatelje Anu, Metu i Marinu, koji su otišli provjeriti mamu, a potom je ona odvedena u bolnicu u Dubrovniku.
Što da ti pričam, mogla bih o tome svemu napisati ne jednu knjigu, nego tri. Jure i ja, koji smo inače navikli u svako doba, po mećavi, po svim uvjetima, voziti na relaciji Zagreb – Metković, dok je bila i stara cesta, sjeli smo u auto i otišli za Dubrovnik. Kad sam došla u bolnicu, mama je već bila operirana, uspjela sam joj samo reći 'došla sam' i ona je tog trenutka izgubila svijest.
Sve što mi se događalo u životu, najgore, ali i najbolje, to je neka ravnoteža, događalo se oko Božića. Moja je majka pred Božić završila u bolnici, nakon operacije više nije došla k svijesti i na Sveta tri kralja je preminula.
Iste godine, 2003. Matijin brat, koji se cijeli život liječio, uz milijun problematičnih situacija, obolio je od karcinoma debelog crijeva. Nakon što je operiran u Dubrovniku, Matija se na dva mjeseca preselila u Metković, svaki ga dan posjećivala u bolnici, a kada se vratio kući, sve se dodatno zakompliciralo. Tada ga je dovela k sebi u Zagreb, gdje je morala biti zbog posla, i tu je počela teška kalvarija jer je za brata morala pronaći odgovarajući smještaj, a i sama se brinula o njemu, pa ga čak i previjala.
Kada je konačno našla smještaj u jednoj privatnoj ustanovi, nije uopće bila zadovoljna načinom na koji se tamo radilo i kako su se odnosili prema njezinu bratu. Svaki dan posjećivala ga je ujutro i popodne, nosila mu hranu jer je hrana ondje bila očajna, a kada bi došla kasnije popodne oko 19 sati, njezin bi brat spavao jer bi mu već oko 18 sati dali tablete za spavanje.
Svađala sam se tamo svakodnevno, do te mjere da je liječnica dala otkaz. Ali baš me briga, izborila sam se. Krvavo sam se borila za pravdu, ističe.
Kada je na pregledu ustanovljeno da je karcinom metastazirao i da svaka sljedeća operacija nema nikakva smisla, s bratom se vratila u Metković i ostala ondje idućih šest mjeseci, do njegove smrti. Preminuo je pred Božić. Matijini prijatelji bili su cijelo vrijeme uz nju.
Znaš ono kad ti se topi čovjek pred očima. On je samo kopnio, kopnio, kopnio. I Jure i ja smo bili dolje. U tom periodu ja sam sve u Zagrebu ostavila, nije me uopće bilo briga ni za što. Obećala sam dati haljine svojoj dragoj Suzy Josipović za auto show na Velesajmu i morala sam zbog toga otići u Zagreb jer nikome nisam ostavila ključeve od svoga stana u kojem su bile haljine.
Jedno poslijepodne sjela sam u auto, nakon tih neprospavanih noći, i krenula sama za Zagreb i doživjela veliku prometnu nesreću, na prvi dan proljeća. Sletjela sam s ceste, auto se vrtio u zraku, samo znam da sam se skupila na sjedalu, šćućurila se ovako mala i završila u jarku. Ali mene su anđeli čuvali.
Ne znam kako sam izašla iz tog auta čitava, to je prava enigma. Auto je bio bačen nakon nesreće, ništa na njemu nije valjalo. Kad je došla hitna pomoć, htjeli su me odvesti u bolnicu u Ogulin, ali rekla sam im: 'Ja želim u Zagreb, ja moram dati haljine!' Nazvala sam prijatelja da dođe po mene i otišla do svoga stana gdje me čekala prijateljica koja je preuzela haljine i odnijela ih Suzy. Tek onda otišla sam na pregled u Zagrebu, ispričala nam je dizajnerica. Sljedeći dan vratila se u Metković i ostala ondje do bratove smrti.
Svi imamo te neke priče koje stoje iza nas, koje su teške, ali su ljudske, prebrodive su. Ništa nije neprebrodivo, sve možeš nekako savladati u životu. Samo, Bože, daj nam čistu, bistru glavu.
Matija je odgajana u vjeri, njezina majka išla je u crkvu i sa slomljenom rukom, i sa šepavom nogom. Nije bilo te prepreke da ne ode na misu za koju se trebala popeti stepenicama uz brdo Predavac, i to je radila do kraja svog života. Tu usađenost vjere Matija je modificirala na svoj način, pa ima i svoju molitvu bez koje ne prelazi prag kuće ujutro kad izlazi. Sama ju je osmislila kao svakodnevnu zahvalu.
Imam potrebu svako jutro zahvaliti što sam tu sada na tim stepenicama, idem na svoj posao, i na svemu onome što će mi se dogoditi, i što je prošlo prije mene. Jer ipak sam ja tu, zdrava, čitava, bistre glave, smješka se Matija, koja 19. srpnja slavi 65. rođendan, a ove je godine i 45. obljetnica njezine veze s Jurom.
"Ja sam kao Samson"
Nemam strah ni od čega. Imam vječnog, divnog, jedinstvenog pratitelja u svom životu, koji me zapao ne znam zašto. U to vrijeme u Metkoviću je postojao Korzo na kojem smo se svi sastajali, šetale bi se i moje frendice i ja. Ja sam Juru ubrala, to moram priznati. On je tada išao u srednju elektrotehničku školu u Splitu, bio je među jedinima koje su roditelji pustili da nakon osnovne idu u neki drugi grad u srednju školu.
I normalno, on dolazi iz grada Splita, već je bio i u Trstu, već su to neke druge oblekice, zalizana kosica, zapeo mi je za oko pa sam kružila oko njega da me primijeti. Genijalno se odijevao, ja Juri kažem da je on apostol mode jer je nosio stajlinge koji su tek poslije postali trend. Bio je skockan, majica ležerno prebačena preko ramena i lagano svezana, kao da će sad ići na golf. Ja sam ga prva zapazila, prva ga osvojila i prva ga odvela, smije se Matija.
Hoće li nekako posebno proslaviti 45 godina veze, ne zna, jer obljetnica im je svaki dan i proslavljaju život svakodnevno. Jurica i ne voli ići u restorane, najviše voli da mu njegova partnerica nešto skuha.
Juri je super sve što skuham i nama je obljetnica svaka moja večera. Uvijek je to neko povrće, riba, žitarice, kuham mu kruh, jedemo prirodno, lijepo i dobro, otkriva. Matija kaže da ima sreće jer je njezin Jure osoba koja već 30 godina istražuje, izučava i primjenjuje sve alternativno, i u tome je puno učinio za Matiju i za sebe samog.
Moram priznati da sam za svojih 65 godina užasno vitalna, osjećam se jednako i kao prije 20 godina. Nemam nikakve umore, nemam problema sa štitnjačom, rijetko idem liječniku, što nije za pohvalu, a možda i jest. Mislim da ne treba forsirati s odlascima liječniku ako se dobro osjećaš.
Kad dođem kući, čekaju me raspodijeljene mjerice svega što dnevno popijem. Za štitnjaču redovito uzimam lugolovu otopinu joda i mnogim ženama koje imaju problema sa štitnjačom rekla sam da je fantastična. Uzimam i vitamin C, sodu, magnezij. Trebala bi s Jurom napraviti intervju da ti kaže što bi žene trebale uzimati svaki dan, a što se s lakoćom konzumira za opće zdravlje i stanje organizma, govori.
Matija izgleda fantastično, kaže da je to dosta stvar ishrane, ali i njege lica. Danas pored svega što nam se nudi možemo uvijek odabrati što je za nas dobro i neinvazivno, a što nam može koristiti da se kao žene lijepo osjećamo.
Ja usta svoja ne dam ni za kakve botokse na svijetu, neke druge manje korekcije da, ali sve diskretno i umjereno, da ostane sve skupa što je moguće prirodnije. No opet je isto tako važno što unosimo u sebe jer jedno bez drugog ne pije vodu.
Ne izuva se iz štikli i u svojoj garderobi nema niti jedne cipele bez visoke potpetice. Jedino ljeti na odmoru ne nosi štikle - cijeli kolovoz provede bosa kako bi joj se stopala malo odmorila i uzemljila.
Matijin zaštitni znak njezina je duga kosa, a samo je jednom imala kratku kada ju je rođakinja odvela na šišanje u Dubrovnik jer je bila uništena od blajhanja. Plakala je nakon šišanja kao ljuta godina, no imala je onda neko vrijeme kratku kosu na fakultetu. Nakon toga nije se više nikada šišala nakratko, a sijede ima samo malo po sredini, ništa sa strane. Kaže da je pokupila dobre gene, njezin je otac umro s crnom kosom. Nema ekstenzije, to je sve njezina kosa, samo je boji, bila je plavuša, crvena, promijenila je tijekom života sve boje.
Ja sam kao Samson. Meni odrežeš kosu, to je kao da sam gola, rekla mi je Matija Vuica dok smo uz finu tursku kavu razgovarale u njezinu ateljeu.
Zapravo sam sretna što preko puta sebe imam novinarku koja je zagrebla malo dublje u moj život, a isto tako sam sretna što imam tu svoju povijest. Ja ovih 65 godina s lakoćom nosim, nemojte vi misliti da sam ja zabrinuta, nimalo. Naći ćemo se mi i za dvadeset godina, poručuje nam Matija Vuica. Svakako računamo s time.