Nedavno sam na Instagramu naišla na fotografiju dvoje malene djece u parku, kako bijeli dječak grli i ljubi svog vršnjaka crne boje kože. Natpis je bio: "Children will play with everyone. Until a parent tells them not to." ("Djeca će se igrati sa svima. Do trenutka kada im roditelj to zabrani.", op.a. )

Podsjetilo me to na nešto što sam nedavno doživjela u jednom malom zagrebačkom dječjem parku u širem centru grada.

Bilo je sunčano poslijepodne, period nakon karantene tijekom koje smo svi nekako vjerovali da ćemo (napokon) cijeniti prave vrijednosti. Djeca se veselo igraju po travom prekrivenom parku. Njih desetak, u dobi od otprilike od tri do deset godina. Nekolicina roditelja druži se sa strane na klupicama. Idila.

A onda su došla tri malena Roma...

Jedan od njih gluhonijem, ujedno najmlađi i najenergičniji, i očito željan igre sa svom djecom. Bilo mi je zanimljivo i slatko promatrati kako brat razgovara s njim znakovnim jezikom, pa sam sve prepričavala svojoj bebi. Prišla sam starijem bratu i zamolila ga da mi pokaže kako se kaže Dobar dan! i Dobar tek!, pa smo se svi smijali kako sam smotana. Pitala sam ga kako im ide u školi i sve ono klasično s čime mi stariji gnjavimo klince. Rekao mi je da je u razredu s bratom koji mu pomaže "prevoditi" ono što učiteljica govori, da su im gluhonijemi i tata, i ujak, i djed.

Zašto sam maloprije napisala "A onda su došla tri malena Roma..."?

Naime, dok sam pričala s dječakom, primijetila sam kako roditelji koji su se družili na obližnjoj klupici diskretno zovu svoje klince sa strane, kako jedna starija sestra od kojih 10 godina dolazi po mlađeg brata jer je "mama rekla da dođe kod njih", klinci s prijezirom pogledavaju u malene Rome i grupiraju se kod ljuljačke, dalje od njih... I ostanem naivno u šoku.

Bila je to mlađa ekipa roditelja (blizu 40-ih), koji su djelovali dosta "alternativno" i ležerno. Zato sam, naivno, još više zinula jer ih zbog očitih osobnih predrasuda prema nečijem izgledu ne bih nikad spojila s rasizmom.

Možemo mi po društvenim mrežama stavljati blacklivesmatter i slične parole, ali ako većina roditelja odgaja ljude koja s prijezirom i s visine gledaju na svakoga tko je različit od njih, tko nema iste šanse kao oni, tko ne dolazi iz „savršenih“ obitelji – to nas mora zabrinuti.

I tako sam ljuta gledala te roditelja i djecu koju tako odgajaju, a s kojima će i moje dijete, nažalost, biti okruženo.

Što je najsmješnije, kada sam pitala malog Roma kakva su ostala djeca prema njima (dok sam gledala suptilni rasizam na djelu), on mi je s osmijehom rekao: Dobra! Dobra su prema nama! 

A sad zamislite da su se ti roditelji i ta djeca prema njima odnosila potpuno drugačije, poput zagrljenih klinaca na fotografiji koju sam opisala na početku teksta. Danas bi bili bar malo bliže ljepšem svijetu u kojem su sva djeca voljena i prihvaćena, što je najvrjedniji zalog za sretno društvo u budućnosti.

Možemo mi po društvenim mrežama stavljati #blacklivesmatter i slične parole, ali ako većina roditelja odgaja djecu koja s prijezirom i s visine gledaju na svakoga tko je različit od njih, tko nema iste šanse kao oni, tko ne dolazi iz "savršenih" obitelji – to nas mora zabrinuti. To je diskriminacija na djelu. Jer ta nesretna malena bića brzo će narasti. Tko zna hoće li do tada imati sreće i proširiti svoje vidike i srca ispuniti empatijom i ljubavlju za druge, za drugačije.

No ja sam uvijek klasa optimist. Znam da će moje dijete bar malo naš svijet drugačijih učiniti ljepšim i tolerantnijim mjestom. Kao i djeca mojih prijatelja. I njihovih prijatelja. I tko zna, možda ipak i budemo u većini!