U očima zakona svaka je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja. Međutim, u slučaju silovanja maloljetnice u okolici Zadra vjerovat ću da su navodni počinitelji krivi dok se ne dokaže suprotno.

Svaka čast onima koji se pridržavaju načela presumpcije nevinosti dok raspravljaju o višestrukom grupnom silovanju, ali teško je biti racionalan dok razmišljaš o tome kako su sedmorica mladića godinu dana vršila seksualno i psihičko nasilje nad 16-godišnjakinjom.

Racionalan nije bio ni sudac istrage kad je osumnjičene pustio da se brane sa slobode jer ne postoji opasnost od utjecaja na svjedoke i žrtvu, očito ne uzevši u obzir činjenicu da (prema detaljima iz kaznene prijave) žrtva zločin nije prijavljivala policiji upravo zbog njihove ucjene.

Nisu racionalni ni ljutiti roditelji diljem zemlje koji su s pravom šokirani ovim slučajem. Nema roditelja koji u ovakvoj situaciji neće pomisliti: Što ako se ovo dogodi mom djetetu? Neki idu toliko daleko da zazivaju krvavu osvetu.

Ovakav bijes nikad nije poželjan, ali je razumljiv. To je stvarno mogla biti njihova kći. Mogao je to biti i njihov sin. Što bi tada učinili?

Sada bez sustezanja objašnjavaju što bi napravili osumnjičenima, ali uče li jednako gorljivo vlastitu djecu što napraviti u ovakvoj situaciji?

Kada bi se, na primjer, naša djeca našla u poziciji svjedoka grupnog silovanja, jesmo li sigurni da bi postupala s osjećajem moralne odgovornosti i u skladu sa zakonskom odgovornošću? Jesmo li im dovoljno dobro objasnili ulogu pojedinca u ostvarivanju pravde ili to demonstrirali vlastitim primjerom?

Nismo, sudeći prema zadarskom slučaju.

Postoje još neki svjedoci, no roditelji onih koji bi mogli još posvjedočiti o ovom stravičnom događaju za sada ističu kako se ne žele miješati. I istina je da mnogi tamo govore kako je ona sama kriva i umjesto počinitelja osuđuju djevojku. Nemam običaj ovako komentirati, ali svi smo prestravljeni, rekao je Večernjem listu izvor blizak istrazi.

Prestravljeni s razlogom jer zaista je stravična spoznaja da netko može neosporno potvrditi zločin i tako krivce strpati u zatvor, ali ne želi to napraviti.

Motiva za šutnju sigurno imaju napretek. Ne možemo se odjednom praviti da smo civilizirana zemlja u kojoj nikome ne bi palo na pamet zastrašivati potencijalne svjedoke. Međutim, strah nas ne oslobađa osnovne ljudske obveze da pomognemo jedni drugima.

Ako sada ne reagiramo pravedno, možemo li kasnije tražiti pravdu za svoju djecu? Ili ćemo za njih očekivati najbolje, a zatvoriti oči pred patnjom tuđe djece?

To nije moj problem, neću se miješati u to, rečenica je koju prečesto ponavljamo dok, recimo, susjed kat niže opet zlostavlja svoju ženu. Ili grupa mladića siluje djevojku.

U tom trenutku, dok se potajno nadamo da netko drugi preuzima na sebe našu odgovornost i zove policiju, zakržljali i korumpirani pravosudni sustav zločince oslobađa krivnje zbog nedostatka dokaza.

Šutnja ipak nije zlato kada o njoj ovise životi naše djece.