Kada je desetogodišnja Amelia Earhart prvi put vidjela zrakoplov na jednom sajmu, nije bila suviše impresionirana, no desetak godina kasnije slučajno se našla na izložbi zrakoplova koja ju je zauvijek promijenila. Dok je sa svojom prijateljicom promatrala kako se avion kreće, nešto je u njoj kliknulo, kako je to kasnije znala reći.
Iako to tada nije razumjela, bila je uvjerena da joj mali crveni zrakoplov želi nešto poručiti. Kada pak je 28. prosinca 1920. godina prvi put letjela u zrakoplovu kojim je upravljao pilot Frank Hawks, znala je da je to to. Znala je da mora letjeti.
Nikada se nije uklapala u kalupe
Iako su pred njom bile brojne prepreke koje je morala nadići, od onih financijskih, pa sve do predrasuda o ženama, nikada se nije predavala. Osim toga, kako je sama nekoliko puta rekla, nikada se nije smatrala tipičnom ženom, odnosno onakvom kakvom je prema očekivanju društva s početka 20. stoljeća "trebala" biti. Kao mala penjala se na drveće, hvatala štakore i utrkivala se s dječacima.
Zanimljivo je da je već tada primijetila podjelu koju društvo čini kada su u pitanju zanimanja, pa je zato bila vrlo uzbuđena kada bi u novinama našla članke o uspješnim ženama koje su uspjela u područjima koja su bila smatrana "muškima". Izrezivala ih je i lijepila u svoju bilježnicu.
Postoje brojne teorije o Amelijinoj smrti, neke čak preispituju je li ona uopća umrla u kobnom letu.
I sama je mislila da će postati liječnica, pa je pohađala Sveučilište Columbia, no zbog financijskih poteškoća morala je napustiti studij. Ljubav prema medicini na neki je način njegovala ulogom medicinske sestre tijekom Prvog svjetskog rata, a upravo je tada shvatila da je fasciniraju zrakoplovi koji su nadlijetali zemlju.
Nakon rata radila je kao socijalna radnica i čuvala svaki novčić kako bi mogla kupiti rabljeni avion. Bio je to Kanarinac, koji je tako nazvala zbog njegove žute boje.
Stigao poziv koji nije mogla odbiti
U to je vrijeme već postojalo nekoliko pilotkinja, među kojima se posebno istaknula Neta Snook, prva ikada školovana pilotkinja, koja je svoj prvi avion izradila vlastitim rukama u dvorištu svojih roditelja. Ujedno je bila i Amelijin idol, a kasnije su postale bliske prijateljice. Upravo ju je ona podučavala letenju.
Amelia je još uvijek zadržala svoj posao jer od letenja nije mogla živjeti, no tada je jednog popodneva 1928. dobila poziv koji će joj promijeniti život.
Naime, kako je Amelia već dobila svoju pilotsku dozvolu, čime je postala 16. žena na svijetu kojoj je to uspjelo, te imala nekoliko uspješnih letova, pročuo se glas o njoj. Zato joj je stigla ponuda da bude prva žena koja će preletjeti Atlantik. Javili su joj se ljudi koji su stajali iza te ideje: izdavač George Putnam koji je o tom poduhvatu planirao napisati knjigu (a kasnije je postao Amelijin suprug) te piloti Wilmer Stultz i Louis Gordon.
Željeli su da Amelia najpokon bude prva žena koja će preletjeti Atlantik. Naime, u tom su pokušaju već stradale tri žene, pa je bilo iznimno važno da paze na svaki detalj. 20. svibnja 1932. Amelia je zajedno sa svojim pilotom u tajnosti poletjela iz Harbour Gracea u Newfoundlandu u Kanadi prema Parizu. No zbog ekstremnih vremenskih uvjeta morali su sletjeti u Londonderry u Sjevernoj Irskoj na farmu. Neovisno o tome, nakon 14 sati i 56 minuta preletjeli su Atlantik. Tako je Amelia postala prva žena u povijesti kojoj je to uspjelo.
Kada se vijest o tome pročula, okupirali su je mediji i u Europi i u Americi. Primila je brojna odličja za svoj podvig, a u svakom govoru koji je držala u tim prigodama isticala je da i žene i muškarci mogu obavljati jednake poslove jer i jedni i drugi posjeduju inteligenciju, snagu volje i koordinaciju.
I dalje je nizala uspjehe, pa je tako 11. srpnja 1935. postala prva žena koja je preletjela Tihi ocean, ponijevši sa sobom samo termosicu s vrućom čokoladom. Imala je čak i vlastitu liniju pilotske odjeće te je surađivala i s Cosmopolitanom, pružajući tako mladim djevojkama najbolji mogući primjer.
Posljednji let
Dok se pak približavao njezin 40. rođendan, Amelia se spremala za podvig života. Naime, plan je bio da s pilotom Fredom Noonanom preleti cijeli svijet i tako postane prva žena u povijesti kojoj je to uspjelo.
Primila je brojna odličja za let preko Atlantika, a u svakom govoru koji je držala u tim prigodama isticala je da i žene i muškarci mogu obavljati jednake poslove jer i jedni i drugi posjeduju inteligenciju, snagu volje i koordinaciju.
Amelia i Fred na putovanje su se otisnuli 2. srpnja 1937. godine iz Miamija. Stigli su do Nove Gvineje, gdje su se odmorili, a potom je pred njima bio najzahtjevniji dio puta. Trebali su stići do otočja Howland u Tihom oceanu, koje je bilo udaljeno više od 2000 kilometara od njihove trenutačne lokacije. Zato su iz aviona izbacili sve nepotrebne stvari kako bi mogli uzeti što više rezervnog goriva.
No vrijeme nije bilo na njihovoj strani. Amelia je prijavila guste oblake, a nakon toga se neprestano gubila radijska veza s ITASCA-om. U posljednjoj poruci koju je uputila zračnom stožeru rekla je da im curi gorivo i da ništa ne mogu vidjeti zbog oblaka. I tu je izgubljen svaki kontakt s avionom. Amelia i Fred nestali su.
Odmah su započele opsežne potrage za njima te je američki predsjednik Roosevelt odobrio četiri miijuna dolara za što bržu potragu. Nakon dva tjedna potraga je obustavljena, no Amelijin muž nije se predavao. Vlastitim je sredstvima financirao potragu te u nju uključio čak i vidovnjaka.
Teorije nestanka
Iako tijela Amelije i Freda nikada nisu pronađena, 5. siječnja 1939. službeno su proglašeni mrtvima. Međutim, postoje brojne teorije o tome što se zaista dogodilo i jesu li oni uopće umrli na tome putu. Dok su teorije o tome kako su zapravo bili američki špijuni koje su Japanci otkrili ili da su počinili samoubojstvo vrlo malo vjerojatne, postoje i dvije koje već desetljećima intrigiraju znanstvenike.
Jedna govori o tome da im je jednostavno nestalo goriva, zbog čega su se srušili u more, dok druga kaže da su uspjeli preletjeti još 350 km od posljednjeg javljanja, čime bi stigli do obale Nikamarora.
Naime, na tom su području desetljećima kasnije nađeni komadići odjeće, komadić stakla koji odgovara njihovu avionu te razno improvizirano oruđe. Pronađene su čak i kosti za koje se smatralo da su muške, no posljednja istraživanja iz 2012. godine potvrdila su da je riječ o ženskom skeletu.
Čak i ako se prava istina nikada ne sazna, nema sumnje da je Amelia prava junakinja i feministkinja koja je uzor ženama diljem svijeta. U konačnici, njome je bila nadahnuta i prva hrvatska pilotkinja Katarina Matanović-Kulenović, a danas se ona opet slavi u nizu dječjih slikovnica poput "Priča za laku noć za mlade buntovnice".
