Prije točno mjesec dana u 6 sati i 24 minute Zagreb i njegova okolica imali su buđenje kakvo ne pamte ni njihovi najstariji stanovnici.

Galerija

Zbog potresa kakav nije zabilježen posljednjih 140 godina ljudi su u strahu pohitali na ulice, roditelji su na otvorenim cestama tražili sigurnost za svoju djecu, svatko je za sebe i svoje najmilije pokušavao pronaći sigurno mjesto, daleko od urušenih krovova i zidova, a samo ludom čovjeku na pamet bi palo zbrajati zabrinute poruke i pozive koji su to jutro "putovali" iznad glavnog grada i pristizali iz svakog kutka zemlje.

Rijetki su oni koji to jutro nisu dobili barem jednu poruku "jesi dobro?" i "pazi na sebe". Pisali su ih mame, tate, bake, djedovi, prijateljice, kolege, poznanici... Svi su "zbrajali" sve svoje.

Renata Huzanić radi kao primalja već 28 godina
Renata Huzanić radi kao primalja već 28 godina (Foto: Anamaria Batur)

"Zbrajala" je i Renata Huzanić. A kada se snašla i postala svjesna svega što se dogodilo, počele su stizati i poruke i slike s njezina radnog mjesta, jednog od onih zbog kojih nam se taj dan slamalo srce.

Odlučila sam odmah, zajedno s još dvije prijateljice i kolegice, krenuti prema Klinici, prisjetila se Renata.

Na dan potresa cijela zemlja vidjela je fotografiju Renate Huzanić s bebom u naručju. Ta fotografija istovremeno nam je lomila srce i vraćala nadu.

Ta klinika o kojoj priča je Petrova bolnica, ona ispred koje su u to suludo jutro, ono u kojem je čak i snijeg odlučio padati, izašle trudnice, rodilje, onkološke bolesnice...

Bebe koje su tek ugledale svjetlo dana najednom su se našle na ulici, u rukama svojih majki. I premda one možda nisu ni osjetile da su postale dio scenarija dostojnog nekog filma katastrofe, trebalo ih je zaštititi, što prije.

Primalje koje su bile u smjeni odlično su se snašle. U rađaonici je bilo nekoliko trudnica koje su uspješno zbrinute. Bilo je strašno nama koji nismo u tom trenutku bili tamo - i možemo samo pretpostaviti kako je to ustvari bilo.

Sigurnost trudnica, ali i svih ostalih, djece, majki i drugih pacijentica, bila je najvažnija briga svih zaposlenih koji su se u trenutku potresa zatekli tamo, priča Renata, primalja ili, možda još i bolje, babica iz Petrove.

Kada sam ušla u krug bolnice i vidjela sve one trudnice, majke s djecom u naručju, teške onkološke operirane pacijentice, prošla me jeza.

Onda sam ugledala svoje prijateljice, primalje iz rađaonice koje su odradile lavovski posao i suze su mi navrle na oči.

Tada, u tom trenutku dobila sam snagu, ali i spoznaju da nema vremena za stajanje i plakanje. Krenuli smo zajedničkim snagama, svi zaposlenici koji su se zatekli tamo, volonteri Civilne zaštite, ljudi dobre volje, odlični Bad Blue Boysi,
priča nam Renata.

Većinu majki s djecom otpustili su kući, kao i druge pacijentice. Rodilje u trudovima smjestili su u automobile, sve dok za njih nisu stvorili sigurne uvjete u zatvorenom. Dvije su ubrzo nakon toga rodile, uredno i bez komplikacija.

Bilo je stresno, miješali su se osjećaji tuge i sreće, ali uspjeli smo.

Nekoliko dana nakon potresa nismo porađali, a sada smo se vratili u našu staru, obnovljenu rađaonicu i plač novorođene djece opet se čuje Petrovom, kaže Renata.

Danas ta beba ima 23 godine i studentica je četvrte godine medicine, a ako pitate njezinu mamu, babica Renata spasila joj je život.



Svaki taj plač, uvijek jednako sretna, ona dočekuje već 28 godina. Bila je 1992. godina kada je ušetala u Petrovu bolnicu i otad je rađaonica njezino radno mjesto. Danas je u toj bolnici glavna primalja rađaonice i v. d. glavne sestre Zavoda za perinatalnu medicinu.

Na pitanje je li oduvijek htjela biti primalja, odgovara da je htjela biti medicinska sestra.

Upisala je medicinsku školu, a onda su vježbe na odjelu ginekologije i porodništva odredile kako će izgledati njezina budućnost. Tamo je vidjela tko su primalje i što rade, te odlučila da će to biti i njezin posao.

Do sada još nikada nisam požalila što sam donijela takvu odluku, kaže. Vjerojatno i neće. Jer kada joj postavljate pitanja, Renata za sebe kaže da je ona samo babica kojoj je lakše poroditi desetero djece nego davati intervju, čak i kada joj se između dva slobodna dana zareda dana i dana, kao i kada smo joj se javili.

I dok je većina toga što je rekla potpuno jasna i razumljiva, dio "samo" ispred riječi babica ipak bode oči, kao višak s kojim se jednostavno ne možete složiti. Jer nijedna babica nije samo babica. I to je nešto što će vam potvrditi mnoge mame.

MAMA JASNA: "BABICA RENATA PRIJE 23 GODINE SPASILA JE ŽIVOT MOJOJ BEBI"

Jedna od tih mama je i Jasna Grgurić, žena koja je tu primalju upoznala na porođaju prije 23 godine.

S trudovima sam zaprimljena u Petrovu, čekao se porod, ali nikako...

U jednom trenutku, nakon sati i sati trudova, aparat je prestao davati signal da djetetovo srce kuca, prisjetila se gospođa Jasna.

Babica Renata o svemu je obavijestila liječnike, a iako se pojavila sumnja da je aparat u kvaru, ona je bila uporna.

Dovezla je drugi aparat i na njemu se također nisu čuli otkucaji bebina srca.

Dalje se ne sjećam jer sam imala eklampsiju, a kad sam došla svijesti, sestra Renata je bila uz nas, cijeli porod i još sat-dva poslije, iako joj je smjena završila prije pet, šest sati, ispričala nam je gospođa Jasna.

Moja beba potom je imala apneične atake, bila je na aparatima u neonatalnoj, a sestra Renata ju je obilazila, omogućila mi da ju tamo dojim... Javljala nam se mjesecima. Dok se nije vidjelo da je beba dobro..., dodala je.

Danas ta beba ima 23 godine i studentica je četvrte godine medicine, a ako pitate njezinu mamu, babica Renata spasila joj je život.

Renata Huzanić i kolegice na radnom mjestu u Petrovoj bolnici
Renata Huzanić i kolegice na radnom mjestu u Petrovoj bolnici (Foto: Anamaria Batur)

BROJKE JOJ NISU BITNE

I samo je jedna od beba koje je Renata porodila, a na  pitanje koliko ih je ukupno bilo u njezinih gotovo tri desteljeća rada, ova babica ne zna odgovor, ni približno.

Možda bi mogla sjesti, malo zbrajati i doći do neke koliko-toliko točne znamenke, ali to joj nije bitno, pa neće.

Umjesto računanja ona se trudi da najbolje što zna i može pomogne svakoj rodilji u tim, kaže, istovremeno bolnim, ali i najljepšim trenucima njihova života.

I da, poseban je osjećaj biti sudionikom tako važnog događaja u životu majke ili cijele male obitelji, ovisno tko je pratnja na porodu. Nikada mi se nije dogodilo da po porodu tog malog stvorenja ne osjetim radost za još jedan novi život, priznaje Renata.



Tu radost osjeti jer voli ono što radi, a upravo ljubav prema poslu izdvaja kao nešto što bi trebalo biti osobina svake primalje.

Primalja mora voljeti svoj posao, ali isto tako primalja mora imati i znanje koje stječe tijekom školovanja, ali i u radu uz starije kolegice.

Primalja mora biti timski igrač, mora imati dobre komunikacijske vještine, sama mora biti smirena, empatična, tolerirati različitosti, biti brza u razmišljanju, ali i u pokretu...
, nabraja Renata.

UZ GOMILU SRETNIH, POSTOJE I TEŠKI DANI

Svaka djevojka koja se vidi u ovom poslu mora znati i da on pored puno radosnih dana nosi i one teške.

Posao primalje uglavnom se povezuje s rađaonicom u kojoj zdrave trudnice rađaju zdravu djecu i uz skrb o zdravoj novorođenčadi. Na sreću, u većoj mjeri to i jest tako, kaže Renata, ali tu je i onaj dio "ali".

U Petrovoj bolnici zbrinjavaju se i trudnice koje od ranije boluju od neke bolesti ili su je dobile u trudnoći. Dosta je i prije vremena rođene djece, a tu su i žene s ginekološkim oboljenjima svih vrsta, pa i onih najtežih, onkoloških.

O njima svima također, zajedno s medicinskim sestrama, brinu se i primalje. I dogode se onda i trudnoće i porođaji koji ne završe onako kako su to svi priželjkivali.

To sigurno nije lako, niti nakon toliko godina rada. Ne možete ostati ravnodušni prema činjenici da je rođeno bolesno dijete, da se nešto zakompliciralo ili da je netko izgubio dijete. Imate slike koje vam još dugo dolaze pred oči,
kaže Renata. Ipak, i u takvim situacijama babice mogu i znaju pomoći.

Svojim stavom, riječima utjehe ili samo dodirom i svojom prisutnošću, kaže Renata i dodaje da je i njoj samoj u takvim tužnim trenucima život potpuno nerazumljiv.

Meni osobno tada pomaže vjera i pouzdanje u Boga koji sve okreće na dobro, iako nam u tim situacijama to i ne izgleda tako.

Pomaže mi i vjera u novi život koji se rađa, uzajamna ljubav bližnjih, prijatelja i brojnih divnih ljudi koji me okružuju na poslu. Pomaže mi i život na selu, u prirodi daleko od buke i strke metropole, kaže.

"I JA SAM SAMO ČOVJEK"

Na kraju, ono što je uvijek može oraspoložiti, napuniti joj baterije i pogurati je naprijed jest spoznaja da se sav trud koji ulaže u svoj posao isplati.

Lijepo je znati da ste nekome olakšali bol, pomogli, da vas se sjeća i povezuje vas s najljepšim trenucima u svom životu. Ali ne smatram se nikakvim herojem i to sigurno nisam, odlučna je Renata.

Kaže nam da je i ona samo čovjek i sigurna je da nije svim trudnicama ostala u lijepom sjećanju.

Uz majke koje imaju lijepe riječi, sigurno ima i onih kojima nisam ostala u lijepom sjećanju. Nismo svi isti. Ja sam isto samo čovjek, i imam svojih dobrih, ali i loših trenutaka. Na sreću, takvih je manje, objašnjava.

Priznaje i da je s nekim rodiljama tijekom godina i godina rada "kliknula" i na neki način se malo više povezala, pa čak i ostala u kontaktu. Njezin je posao takav da ga uvijek prate i razne zgode i anegdote, ali Renata ne želi izdvajati neku posebno.

Na kraju, važno je da primalja uspije ostvariti kontakt s rodiljom, da ona ima povjerenje u nju, da se opusti i svu muku uspije okrenuti na nešto lijepo, pa i smiješno, poručuje Renata. A poruku ima i za sve one djevojčice i djevojke koje će jednog dana koračati istim hodnicima i odjelima kao i ona:

Biti primalja i još primalja u rađaonici izuzetno je lijepo. Već sam ranije rekla da niti jedan posao nije lagan. Svaki ima svoje specifičnosti, lijepe i manje lijepe strane.

Ako se odlučite biti sudionice u jednom od najljepših događaja u životu svake majke, budite uporne, vrijedne, tolerantne, strpljive, komunikativne, vesele i odlučne. Tako ćete uspjeti.

Renata je u Petrovu bolnicu uštetala 1992. godine i otada je tamo
Renata je u Petrovu bolnicu uštetala 1992. godine i otada je tamo (Foto: Anamaria Batur)