Uvijek su se ljudi rugali drugima, ali je ostajalo unutar mikrozajednice. Sad je ruganje prešlo te granice.
No treba li baš odmah i sada kod plastičara da se popraviš jer je nepoznat netko na internetu rekao da ne izgledaš dobro? Ne.
Ali ako si dijete i zbog toga ti pati mentalno zdravlje, nisam a priori tako odlučna stava.
Imaš li klempave uši, velika je vjerojatnost da će ti se zbog toga rugati. Imaš li grbav nos ili pomaknutu vilicu prema naprijed, možda će ti se također rugati. Dok korekcija nosa i vilice nije baš jednostavna, a i na njih treba pričekati dok malo ne porasteš, prestati biti klempav možeš biti već i prije polaska u školu.
Ne treba to djeci operirati, naučite ga da izgradi jak karakter, čujem vas unaprijed. Teško je graditi jak karakter kad ti gro djece svaki dan govori nešto ružno. Uostalom, mislim da nema smisla.
Korekcija klempavih ušiju jednostavan je zahvat, rutinski se operira po bolnicama i na teret HZZO-a, a djetetu može olakšati odrastanje.
Svi smo valjda u osnovnoj školi imali nekog koga su zvali klempo. Ja jesam. Onda je jednog dana, na početku sedmog osnovne, taj dječak ušao u razred i više nije bio klempo. Bio je prelijep. Curice su se odjednom zaljubile u njega. One uši više nisu stršale i odvraćale pogled od njegova lica. Taj je dječak procvjetao. Od povučenog dječaka postao je nasmijani dječak. Sjetim ga se često kad se potegne tema o korekciju ušiju kod djece.
Ne čudi me nimalo da su ljudi sve nesigurniji u vlastiti izgled.
Ja sam pak bila i ostala ravna ko daska. Ne mogu reći da mi to nije smetalo, ali srećom postoje push up grudnjaci i načini odijevanja koji tu pomažu. Kod klempavih ušiju pomažu samo kape. Nema te frizure osim afro koja će ih skriti u svim (vremenskim i inim) prilikama. Ali nije samo to, klempave uši, baš kao i nedostatak zubi, snažno utječu na prvi dojam o nekom.
I ja sam bila jedna od onih mama koje guglaju flasteri za klempave uši kad mi se učinilo da je jedno uho kod mog djeteta odskočilo. A mi mame znamo u fiksaciji na svoje dijete pretjerivati uočavajući sve i svašta. Dijete ne da nema klempave uši, nego joj se ne vide uopće. Zato ne treba brzati. Djeca rastu, izgled se mijenja. Ali ako problem postoji, ne treba možda ni predugo čekati, da dijete ne razvije komplekse zbog nečega što je zaista lako rješivo.
Nisam pobornik plastičnih operacija da se ljudi popravljaju. To što netko ima neku grbicu, manje grudi ili pak nešto treće ne treba biti razlog da se ide pod nož. Jednako mi je suludo botoksiranje već u tinejdžerskim godinama, da, eto, ne nastanu bore. Počeli smo mrziti starost i sve osim savršenog. To je dosta zastrašujuće.
Zašto mi je onda korekcija klempavih ušiju tako nekako normalna?
Jer to nije nikakav težak zahvat s dugim oporavkom, jer se može izvesti u ranoj dobi i jer zbog besplatnog rutinskog zahvata zaista možete poboljšati svoj život – i spriječiti da vam se već i mala djeca rugaju.
Znam da su svačije granice drukčije. Neki buše bebama uši kako bi ih ukrasili zlatnim naušnicama, drugima je to zlostavljanje. Iako su meni moji roditelji probušili uši s četiri godine, ne smatram se oštećenom, ali s druge strane neću svojoj kćeri to napraviti prije negoli eventualno sama zatraži.
Ne bih joj ni korigirala uši da je potrebno prije nego što bi sama progovorila o tome. No kad je mojoj prijateljici dijete od nepunih šest godina počelo govoriti da neće u vrtić jer ga djeca zezaju da ima velike uši, ona se smrznula. Mic po mic doznala je da ga koliko se često to događa i znala je što joj je činiti.
Naručila ga je za pregled kod otorinca. Kad mu je to rekla, sin joj se nasmiješio i rekao: Je l' to da i ja imam lijepe uši? Progutala je knedlu, zagrlila ga i rekla: Tvoje su uši i sad lijepe, ali ako ti smetaju, možemo napraviti da se manje vide. Dijete je skočilo na noge od i reklo: Ajmo odmah sad!
Napravili su zahvat prošlo ljeto. Više ga nitko ne zeza, a on se veseli vrtiću i prijateljima. I zato svaki slučaj korektivne operacije treba sagledati iz šireg kuta, ne samo estetskog.
