Sve je više baka koje svoju mirovinu ne zamišljaju tako da je provedu čuvajući unuke. I dok inzistiramo na modernim trendovima i ulasku u novo doba, možda bismo trebali prihvatiti i da su stigle neke nove generacije baka koje imaju druge planove za mirovinu.

Imam 41 godinu i odrasla sam u vrijeme kada profesionalnih dadilja nije bilo, odnosno kad ja kao dijete nisam poznavala baš nikoga koga je čuvala neka nepoznata osoba. Išli bismo u vrtić ili nas je čuvala baka, to su otprilike bile opcije čuvanja djece dok su roditelji na poslu.

Kad bismo se razboljeli, mame su uzele bolovanje i pazile na nas, ali često su mogle mirne otići na posao jer bi djecu na čuvanje ostavili bakama u slučaju da žive u istom mjestu. Kako je moja mama odavno preminula, ne zamjerite ako sam nešto krivo rekla, pišem ovo po sjećanju toga doba.

Sjećam se da smo živjeli na relaciji Hvar – Split. Roditelji su radili u Splitu, a svakog vikenda odlazili bismo na otok zajedno ili bismo mi djeca sami išli noni.

Po završetku školske godine cijelo bismo ljeto provodili na otoku pod budnim okom none i dida, družeći se s još hrpom rođaka. Roditelji bi dolazili vikendima, ali praktički smo bez njih svake godine živjeli barem tri mjeseca.

Nismo samo mi tako živjeli, svi su tako živjeli. Split bi vikendom i ljeti postao pustoš, a na ulici je bilo svega nekoliko djece čiji roditelji nisu bili sa sela ili otoka.

Danas su stvari malo drugačije. Sve više baka (i djedova) nije presretno kad im se najave djeca s vlastitom djecom i kad treba pričuvati tu djecu na dan, dva, tjedan ili mjesec dana.

Ne da im se biti dežurna dadilja, na raspolaganju svetkom i petkom, ne žele više presvlačiti pelene, trčati za nekim i brinuti se o pravilnoj ishrani. Žele na miru gledati svoje serije, putovati ili jednostavno biti na miru.

Ne radi se o tome da ne vole svoje unuke, mislim da ljubav nije upitna, ali nove bake i djedovi odlučili su da promjena treba i u obiteljskom sustavu koji je uvijek računao na baka-servis. Je li to sebično od njih? Pomalo jest, ali ne nužno loše. Zašto je pogrešno ne htjeti čuvati unuke, danas kad postoji niz servisa s dadiljama, mnogo mlađima i okretnijima, tako da djetetu ništa ne fali?

Roditelji mog supruga su old school roditelji. Zaista nam puno pomažu, a njihov odnos s našom curicom Minom je predivan.

Mina svako jutro kad se probudi, ako vidi da ju spremamo za van, viče baka, deda, baka, deda. Toliko obožava ići k njima. A kod njih je često, stvorili su tako poseban odnos kakav djeca imaju samo s bakama i djedovima. Vide se najmanje jednom tjedno kad ih posjetimo nedjeljom, a tijekom ovih hladnih dana kad smo zbog curenja nosa ili blage temperature izostali iz vrtića često su je čuvali baš oni.

Ne da im se biti dežurna dadilja, na raspolaganju svetkom i petkom, ne žele više presvlačiti pelene, trčati za nekim i brinuti se o pravilnoj ishrani. Žele na miru gledati svoje serije, putovati ili jednostavno biti na miru.

Mama i tata imaju svoj posao, unaprijed zakazane stvari koje je nekad teško izmijeniti u posljednji čas. Stvari se, naravno, otkazuju ako je malo veća fibra jer ne želimo ipak baki dati malaksalo dijete. Normalno funkcionalno dijete s fibrom od 37,7 ne može u vrtić, no može baki. Srećom da može. Nekad imam osjećaj da se namjerno blago razboli kako bi mogla k baki i djedu, toliko im se veseli!

Imate sreće, kažu nam mnogi prijatelji.

Jedan nama blizak par ima oba živa i zdrava roditelja u istom gradu, čak su i desetak godina mlađi od naših, no oni se u slučaju bolesti ili neke druge potrebe da im neko pripazi na dijete nekoliko sati moraju osloniti isključivo na plaćene dadilje. Kad sam ih pitala kako to, rekli su da su im roditelji odmah na početku trudnoće rekli: Nemojte misliti da ćemo mi dadiljati dijete, mi se želimo odmarati u penziji.

I drugi par prijatelja ima slične roditelje koji su izjavili da oni jednostavno ne mogu paziti ni na koga, dok su trećima roditelji rekli: To je vaša obveza, ne naša.

Zvuči možda grubo, no ako se oko puno toga želimo ugledati na zapad i na nove kulturološke promjene, možda je vrijeme da prihvatimo i da se dio baka i djedova više jednostavno ne da uvući u obvezu dadiljanja ili kako je jedna od modernih baka rekla svojoj kćeri: Ne želim nakon završetka jedne karijere početi s karijerom dadilje.

Da, dadilje koštaju, jednako kao i vrtići. Baka-servis je besplatna opcija.

No ako vaši roditelji ne žele sudjelovati u odgoju unuka tako da su s njima od 9 do 17 sati svaki dan, prihvatite to. Možda su današnji bake i djedovi nakon 45 godina rada zaslužili da odmaraju bez suviše brige. To što se takav izbor vama ne sviđa, to je sasvim druga stvar.

Znam da vam je teško razumjeti i znam da je meni „lako“ jer mi imamo opciju hitne besplatne baka-dadilje, ali da je nemamo, snašli bismo se kao i mnogi drugi čiji roditelji ne žive u istom mjestu.

Trebamo prestati očekivati od drugih da rade ono što bismo mi htjeli, makar se radilo o našim roditeljima.

Hvala, Dragice i Boško, što ste divni baka i djed našoj Mini. :*