Bilo je i djece sa strane, s kojima nas rodbinski ništa nije vezalo, ali smo bili sličnih godina. Dvor je bio Facebook, bilo je bitno pojaviti se. A administratori tih naših offline grupa bile su razne starije osobe.
Ako bi nešto skrivio, ne bi te spasilo što baš tad tu nije bilo tvoje mame, tete ili none. Bila bi nečija druga mama, teta ili nona koje su ispravljale krive drine.
Što se smije, a što ne, učili smo kolektivno. Svi su se ionako oslanjali jedni na druge, a pokoja svađa zaboravljala se ako baš nije došlo do strastvenog usijanja.
U tom zajedničkom odgoju djece u selu malo je veći pritisak bio na nama curicama jer smo mi trebale biti finije i pametnije od momaka koji bi se znali pohvatati rukama, ali selo je uvijek sve vidjelo, prijavilo, korigiralo.
Moja nona bi se susjedi zahvaljivala što je malog dovela u red, a mali bi dobio dodatnu dozu prodike kod kuće, isto tako se i susjeda crvenjela kad bi njezino dijete napravilo neku nepodopštinu ili bi opsovalo da ga cijeli dvor čuje. A psovke su bile posebna sramota.
Isto je bilo sa školom. Učitelji su bili uzor, nastavak majke i oca u školskom okruženju, sve što je učitelj rekao poštovalo bi se i kad bi neko dijete bilo nestašno, roditelj bi prvo dijete ukorio i odgojio, a potom bi se išao učitelju ispričati.
A danas?
Probajte reći nešto tuđem djetetu. Pritom ne mislim na ružne stvari. Probajte ga opomenuti jer je nešto napravilo, reći mu da neko ponašanje nije lijepo...
Djetetu koje je udarilo vaše dijete recite Ne smiješ nikog udarati. U sekundi će vam njegova majka odbrusiti Odgajajte svoje dijete.
Djetetu koje se ruga vašem recite Nije lijepo rugati se. Osvojili ste jackpot zvan Što ti mom malom pametuješ!?
Ni ako ste učitelj nemate više autoritet. Današnji roditelji prvo će za sve okriviti učitelje, a tek onda svoju djecu. Je l' nas mora zaista čuditi zašto sve manje ljudi želi raditi u školstvu? Ja sam profesorica jezika i dvije prakse tijekom studija još tamo ranih 2000-ih bile su mi dovoljne da shvatim kako današnje školstvo funkcionira. Odnosno ne funkcionira. Roditelji su učiteljima oduzeli autoritet, a sve preko svoje djece.
Ni u školi i igralištu više nije isto kao prije
Niti je kao što piše u nekim danskim knjigama o odgoju, koje prodaju priču o idealnom roditeljstvu u državi gdje je sve posloženo da takvo roditeljstvo može i funkcionirati.
Ako se osjećate glupo jer odgajate svoje dijete na uvažavajući način, bez udaranja, ali i ružnih riječi, ako korigirate ponašanja koja nisu lijepa i razgovarate sa svojom djecom o tome, niste jedini.
Djecu valja naučiti da samostalno kontroliraju situaciju i sami nađu rješenje. Neće mama i tata biti vječni suci, niti bi to bilo zdravo.
Grozan je osjećaj gledati kako netko lupi vaše dijete i samo ode, a vaše je dijete naučeno da ne udara se rasplače.
Grozan je osjećaj gledati kako netko naređuje vašem djetetu i govori mu Sram te bilo, a ono se pokunji jer misli da radi nešto sramotno. Ili da nije dobro.
Grozan je osjećaj samo stajati po strani jer se u dječju igru nije uputno miješati, a još je gore miješati se u odgoj druge djece. S tim osjećajima bore se mnogi roditelji. I ja isto.
Uostalom, djecu valja naučiti da samostalno kontroliraju situaciju i sami nađu rješenje. Neće mama i tata biti vječni suci, niti bi to bilo zdravo. Ni kad mi se djeca dođu tužakati jer je ovo dijete napravilo ovo ili ono, uglavnom se ne miješam, baš kao ni drugi roditelji.
Majčinstvo se pretvorilo u najnaporniji maraton na svijetu. Svatko trči za sebe, nema štafeta,
Ako zaključim da je bitno, kod kuće razgovaramo o tome što se dogodilo. Reagiram u slučajevima nasilja, bilo da se radi o šamaru ili verbalnoj agresiji, i to kad drugi roditelj ne reagira.
Ako uočim da je moje dijete to koje se ne ponaša lijepo, na licu mjesta joj iskomuniciram kako takvo ponašanje nije prihvatljivo. Očekujem to i od drugih roditelja. A očekivanja su put do razočaranja i frustracija.
Da bi ona poznata potrebno je selo da odgoji dijete funkcionirala u stvarnosti, cijelo selo treba sudjelovati. U doba naglašene individualnosti i sve veće sebičnosti majčinstvo se pretvorilo u najnaporniji maraton na svijetu. Svatko trči za sebe, nema štafeta.
Svi za jednog, jedan za sve? To je relikt prošlosti.
