Svatko ima svoju kap koja je prelila čašu. Za mnoge je to bio onaj tragični petak 1. studenog kada se u Novom Sadu urušila nadstrešnica željezničke stanice, pri čemu je smrtno stradalo 14 osoba.
Uslijedili su masovni prosvjedi tijekom kojih je uhićeno više aktivista nego odgovornih za nesreću. Zatim je, 17 dana nakon urušavanja nadstrešnice, ozljedama podlegla i 24-godišnja djevojka koja se dotad u bolnici borila za život.
Građani su ponovno izišli na ulice, ovaj put u akciju zvanu Zastani, Srbijo!, tijekom koje u 15 minuta tišine odaju počast stradalima.
Studenti Fakulteta dramskih umjetnosti priključili su se akcijama, no na jednom od skupova 22. studenog fizički su napadnuti. Zbog sustavnog nasilja koje trpe pokrenuli su blokadu fakulteta, u čemu su im se ubrzo priključili i drugi kolege.
Situacija je sada takva da sve sluti na sveopći štrajk jer nezadovoljstvo raste iz dana u dan i kako kažu: nije samo ta kap koja je prelila čašu već i sve ono što se skupilo prije.
Mladi će zaustaviti sve – da bi sve krenulo
Nasilje nad studentima jest bio direktan povod da krenemo u blokadu, ali uzrok je mnogo dublji: to su sustavno nasilje i represija u državi koji traju već godinama, objašnjava Miona Đenisijević, studentica Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu. Ističe kako je, uz sve probleme koje imaju, dugo vremena jedan od najvećih bio defetizam koji se proširio društvom.
Ljudi su pasivni, svatko brine svoje brige ili gleda kako da ode van i snađe se – to je duh naše generacije. Čak i ja koja pratim događanja i smatram se angažiranom nisam vjerovala da ima smisla prosvjedovati, šetati i stajati pred nekim zgradama. No stvari su došle do ruba pucanja. Shvativši da drukčije ne ide, studenti FDU-a krenuli su u blokadu fakulteta. Iznijeli su zahtjeve za identificiranje i procesuiranje napadača. Probudile su se svijest, solidarnost i kolektivna nada da ne moramo ići odavde, već da možemo nešto promijeniti, izvršiti pritisak, uspjeti u svojim zahtjevima. Pojavilo se pitanje: kako da popravimo našu situaciju ovdje i sada?
Dan za danom odaziv je rastao. Podržalo ih je i nastavno vijeće, pridružili su se studenti drugih fakulteta, podršku iz cijele zemlje poslali su i učenici, učitelji i profesori srednjih škola. Glavni trg u Novom Sadu prekriven je crvenom bojom i krvavim otiscima ruku, studenti poručuju kako trenutačno polažu puno važniji ispit – onaj o moralu i solidarnosti, a na prosvjedima, fakultetima i ulicama niču poruke: Novi Sad ili nikad, Studenti u punom potencijalu, Ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu, Protest je ispit, Mladi će zaustaviti sve – da bi sve krenulo.
Blokadi su se priključili Fakultet političkih nauka, Arhitektonski, Biološki, Filozofski, Pravni, Ekonomski, Prirodno-matematički, Fakultet organizacijskih nauka, Fakultet inžinjerskih nauka…
Trenutačno je u blokadi više od 30 fakulteta, a svakim danom stižu podrška i najava novih koji će stupiti u blokadu, objašnjava Miona.
S obzirom na to da u Srbiji imamo 64 fakulteta, to bi značilo da ih je sada već više od pola u blokadi u sva četiri univerzitetska grada: Niš, Kragujevac, Novi Sad i Beograd. Posebno je velik korak što se priključio i Fakultet tehničkih nauka (FTN) u Novom Sadu jer je to sa 17.500 studenata najveći fakultet u Srbiji.
Vlasti u Srbiji na prizor polovice fakulteta u blokadi odgovorile su klasikom: studenti su strani plaćenici, provokatori i politikanti. No oni se na to ne obaziru.
Čini mi se da smo već navikli na te spinove i da su nam sad već tragikomični. Ne dira nas to jer znamo kome se obraćaju oni, a kome se obraćamo mi. Ako žele lagati sebi, neka si lažu. Mi znamo tko smo i koliko nas je.
Štoviše, Miona smatra da su vlasti i batinaši koji ih koče u borbi za pravdu manje opasni od onih koji šute. Rekla bih da su oni koji nas pokušavaju spriječiti samo glasna manjina. Defetisti su opasniji jer ih ima više, a onima koji vladaju odgovara da je narod pasivan. Kako stvari stoje, narod više nije pasivan. Sad imamo situaciju da se i drugi aspekti društva dižu. Prosvjetari ulaze u blokadu, podržali su nas i poljoprivrednici, Advokatska komora Srbija najavila je štrajk odvjetnika u cijeloj zemlji… Čini se kao da krećemo u smjeru sveopćeg štrajka. Svi smo dobili samopouzdanje u smislu da to možemo izvesti i da nismo sami.
Oni koji nam predaju rekli su: Za ovo se vrijedi boriti!
Vijest o tragediji koja je pogodila Novi Sad odjeknula je cijelom regijom – boljelo je kao da se dogodilo nekom našem i znali smo tog dana da smo svi mi na neki način 'pod nadstrešnicom'.
No da nismo ujedinjeni samo kad se dogode tragedije, potvrđuje i Miona kada govori o podršci u svemu što je uslijedilo.
Divno je što su nam se odazvale i pružile podršku kolege sa svih strana: iz Zagreba,Rijeke, Ljubljane, Skopja, Prištine... Primamo izraze podrške iz cijele bivše Jugoslavije, vidimo da ljudi suosjećaju s nama, ljudi su osviješteni o tome što nam se događa. Živimo već godinama u sličnim političkim klimama i kulturološki smo slični, pa se možemo međusobno razumjeti i osjećati da su vaši problemi kao naši i obrnuto. Zahvalni smo svima na podršci, to nam puno znači.
U vremenima kada se i "naši" i "njihovi" mladi iseljavaju iz svojih zemalja da nađu sreću vani, borba studenata u Srbiji ulijeva nadu. Mladi ipak vjeruju da se vrijedi boriti za svoju budućnost u svojoj zemlji, a pri tome imaju podršku i pomoć starijih generacija.
Blokada podrazumijeva potpunu obustavu nastave iako fakulteti službeno i dalje rade te je situacija stabilna. Međusobno smo u komunikaciji, pomažemo si savjetima, organizacijom plenuma, upotpunjavanjem svakodnevice, izražavanjem kroz rad i ono što nam se trenutačno događa. Imamo brojne aktivnosti u kojima se educiramo o tome što se događa ili kako su se slični događaji odvijali nekad ili negdje drugdje, profesori nam drže predavanja koja su tematski povezana s aktualnim stanjem u društvu i koja su otvorena za sve studente. To je važno jer iako nemamo predavanja, nastavljamo s učenjem i informiranjem, govori Miona.
Bez podrške naših nastavnika i uprave sve bi ovo bilo puno teže. Dodatni smisao našoj borbi daje činjenica da nam upravo oni koji nas uče i vode kroz život kažu: U pravu ste, ovo je nešto za što se vrijedi boriti. Uvesti pravno društvo u državu važnije je od toga hoćemo li polagati kolokvije i ispite u siječanjskom roku.
Uostalom, ima li značajnijeg znanja i škole od onog u praksi u stvarnom životu – kada studenti inženjerstva poručuju da inženjeri ne smeju da ćute ili kada pravnici viču da žele pravdu? Nastava i ispiti lako će se nadoknaditi, ali ljudski životi nikada. Studenti koji se sada bore polažu upravo jedan od najvažnijih ispita. Kako kaže jedna poruka na papiru ostavljena na cesti nakon prosvjeda: Upišite me da sam bila na času savjesti.
