Kakve dvojbe i pitanja prolaze kroz glavu samohranim roditeljima tijekom blagdanskih dana koji prizivaju obiteljsko zajedništvo, u svojoj iskrenoj ispovijesti opisala je mama Vlasta. Njezinu priču pročitajte u nastavku
Andrija je imao dvije godine kada je moj sada već bivši suprug došao kući s poslovnog puta i rekao da želi razvod. Bez konkretnog razloga, uz objašnjenje da me više ne voli i ne vidi smisao u zajedničkom životu. Ubrzo sam saznala da je razlog koji sam toliko željela čuti bila - druga žena.
Tražio je da sve odradimo sa što manje drame, bez svađa i rasprava. Da nije bilo našeg sina, možda bih se svađala, raspravljala i dramila, onako kako to samo žene znaju kada im muškarac kojeg vole izmiče iz ruku, ali Andrija je bio moj prioritet i nisam željela da svjedoči bilo kakvim ispadima. Neki su mi tada govorili da sam supruga prelako pustila, ali kako uz sebe zadržati nekoga tko više ne osjeća pripadnost obitelji koju ste zajedno stvorili?
Andrija je imao dvije godine kada je moj sada već bivši suprug došao kući s poslovnog puta i rekao da želi razvod.
Nakon razvoda bivši suprug odselio je u inozemstvo gdje su živjeli njegovi roditelji i gdje je upoznao ženu zbog koje je odlučio okončati naš brak. Još nisam ni potpuno osvijestila činjenicu da ga više nema, a on je "staru" obitelj već zamijenio novom.
U kratkom e-mailu obavijestio me da se ženi i da će postati otac. Tu sam trebala shvatiti da će njegova uloga u životu našeg sina biti malena, gotovo nikakva. Nije napisao da će opet postati otac, dobiti drugo dijete ili da će Andrija dobiti brata. Samo "bit ću tata". Jednom jedinom rečenicom kao da ga je zanijekao i isključio iz svog života.
"ODLUČILA SAM DA SVE MOGU SAMA"
Par mjeseci nakon toga prekinuo je svu komunikaciju s nama i prestao plaćati alimentaciju. Mnogi bi rekli da je to greška, ali nije mi palo na pamet povlačiti se po sudovima zbog toga. Smatrala sam da Andrija zaslužuje oca koji želi s njim provoditi vrijeme i koji želi sudjelovati u troškovima brige o vlastitom djetetu.
Odlučila sam da sve mogu sama, ali nisam ni znala koliko sam zapravo "sama" u svemu tome…
Tek kada sam postala samohrana majka, taj izraz počeo me žuljati. Moje razvedene kolegice imale su kooperativne bivše partnere koji su svaki tjedan viđali svoju djecu, redovito plaćali alimentaciju, vodili ih na izlete, razvozili po izvannastavnim aktivnostima i odrađivali sve roditeljske dužnosti, ali one su svejedno sebe nazivale samohranim majkama.Par mjeseci nakon toga prekinuo je svu komunikaciju s nama i prestao plaćati alimentaciju.
Ja sam svog sina doslovno sama othranjivala. Nisam se zbog toga osjećala više vrijednom od njih. Dapače, osjećala sam se duplo osamljenije, možda čak i pomalo ljubomorno slušajući ih kako slažu blagdanski raspored i odlučuju tko će klince uzeti k sebi za Badnjak, a tko za Božić.
Ja nisam imala izbor. Andrija će sigurno biti sa mnom jer njegov otac ne želi biti s njim.
"KAKO UVJERITI DIJETE DA JE VRIJEDNO LJUBAVI I PAŽNJE?"
Pitala sam se jesam li dovoljna svom sinu, na sve moguće načine pokušavala nadoknaditi nedostatak očeve ljubavi iako sam znala da neke praznine nikada neću moći popuniti. To nije u mojoj moći i s tim sam se morala pomiriti.
Kad god bi to Andrija poželio, pričali smo o njegovom ocu. Trudila sam se biti nepristrana, zaboraviti koliko me povrijedio. Do trenutka kada je tražio razvod, za mene je bio najbolji muškarac na svijetu i kao takvog sam ga željela pamtiti pa sam sinu prepričavala anegdote iz nekih boljih vremena. Onda sam se prepala da će to u njemu stvoriti krivu sliku o svemu. Prije ili kasnije zapitat će se kako je moguće da tako divan čovjek nije htio biti dio njegovog života. Možda onda ipak nije tako divan. Hoće li mi tada zamjerati i reći da sam mu lagala?
Osjećala sam da nemam pravo govoriti da je moj bivši suprug loš čovjek zato što ga je napustio. Nisam ga mogla ocrnjivati iako sam imala dovoljno razloga da Andriji kažem: “Zaboravi ga. ” Ako on uistinu i je loš čovjek, Andrija će to morati shvatiti sam. S druge strane, nisam mu željela davati lažne nade i tvrditi da ga otac voli i želi bez obzira na sve.Pitala sam se jesam li dovoljna svom sinu, na sve moguće načine pokušavala nadoknaditi nedostatak očeve ljubavi.
Ono što se rijetko tko (uključujući i stručnjake) usudi reći na glas jest da zapravo nema adekvatnog načina na koji napuštenom djetetu možete objasniti zašto je napušteno. Kako racionalizirati takvu situaciju i učiniti je podnošljivom? Kako uvjeriti dijete da je vrijedno ljubavi i pažnje kada mu je osoba koja bi trebala biti njegov životni oslonac ne želi pružiti?
To su pitanja na koja samohrani roditelji ne mogu dobiti odgovor. Pitanja koja si stalno postavljaju, pogotovo u one dane kada sa svih strana stižu slike obiteljskog zajedništva.
"BLAGDANI SU ISTODOBNO NAJLJEPŠI I NAGORI"
Blagdani su istodobno najljepši i najgori, puni amaterskih pokušaja kompenzacije. Koliko god ja poklona stavila ispod bora, uvijek se pitam pomisli li Andrija na onaj jedan koji sigurno neće dobiti.
Dugo sam izbjegavala božićne filmove na TV-u jer u svakom neki tata ponosno reže puricu za svoju gladnu obitelj okupljenu oko blagdanskog stola. Nisam sina željela izlagati prizorima koje mu nisam mogla omogućiti…
Onda je, potpuno neočekivano, u moj život ušao Marko. Prvi i jedini muškarac kojem sam dopustila da postane dio Andrijinog života. Morao je to zaslužiti, dokazati da je sa mnom kako bi ostao, koliko god to smiješno nekome zvučalo.
Ono što me čini sretnom je spoznaja da uistinu sve mogu sama i vjerujem da upravo u tome leži snaga majčine ljubavi, ali zahvalna sam životu što me nagradio divnim čovjekom.
Četvrtu godinu zaredom Marko s Andrijom kiti bor dok se na televiziji u pozadini redaju božićni filmovi. Poskrivećki uzima vruće kekse tek izvađene iz pećnice, nosi ih malom suučesniku u krađi pa se zajedno smiju svom uspjehu dok se ja pravim da ništa ne vidim.
A ono što zapravo vidim je ljubav. Pravu iskrenu ljubav koja ne broji krvna zrnca i ne analizira gene. Dva slučajno sjedinjena bića koja jedno drugom postaju cijeli svijet.
