Kupio mi je prekrasan prsten, odveo me na večeru, kleknuo na jednu nogu, zagledao mi se duboko u oči te izrekao rečenicu koju sam čekala – Hoćeš li se udati za mane? To je čest scenarij koje djevojke u današnje vrijeme prepričavaju svojim prijateljicama kada govore o vlastitim zarukama u svijetu, ali i Hrvatskoj.
Prije stotinjak godina u Slavoniji stvari su izgledale malo drugačije. Pokazuje to i ova šarmantna poruka Josipa Čizmića iz 1929. godine ispisana rukom na vizitkarti koju je njegova unuka slučajno pronašla pregledavajući stare papire i fotografije.
Na vizitkarti piše:
Cijenjena gospođice,
danas sam dobio list od kuće u kojem mi moju akciju posve odobravaju. G. Čanadi je ovlašten da moje roditelje zastupa, te ćemo vas sutra u subotu oko 7 sati pohoditi.
Bio sam danas dole, ali pošto nije bilo svjetla, nisam vas htio buniti.
Sutra idem u Moslavinu, a na večer na vašu poštenu riječ dolazimo.
Vaš odani,
Kako je započela ljubavna priča između bake i djeda, ne znamo jer su oboje umrli prije više od pedeset godina, kaže nam Martina Čizmić. S obzirom na to da je njezin otac u vrijeme smrti svojih roditelja bio tek tinejdžer, mnogi detalji su nepovratno izgubljeni i zaboravljeni.
Iznenadilo me kad smo pronašli ovo pismo, ali i istovremeno raznježilo. S jedne strane, nikad nisam upoznala baku i djeda, pa mi je ovo pismo dalo barem neki uvid u njihov život. S druge, jer se vještina i navika pisanja ljubavnih pisama u današnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubila. I to je zaista šteta, jer naši unuci neće moći otkrivati ovakve "obiteljske tajne", rekla nam je Martina Čizmić
Prema informacijama koje imamo, baka i djed vjenčali su se 1929. godine, a pretpostavljamo da zaruke nisu trajale dulje od nekoliko mjeseci, pa možemo reći da su se i zaručili te godine. Djed je tada imao 22 godine te je bio nadzornik pruge u Brodu na Savi, a baka Marija (r. Hocenski) imala je 19 godina, dodaje Martina.
Gospodin Čanadi, koji se spominje u pismu u kojem djed najavljuje svoj posjet i prošnju baki, bio je obiteljski prijatelj.
Znamo da su Čanadi i njegova supruga bili kumovi na vjenčanju djedu i baki, ali ne znamo njihova imena. Naime, crkvene knjige na tom području Slavonije u velikoj su mjeri uništene tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Pokušali smo saznati nešto i u Državnom arhivu, ali nismo baš daleko stigli, priznaje Josipova i Marijina unuka.
Zbog Josipova posla na željeznici par se često selio po Slavoniji – živjeli su u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vinkovcima i Orahovici. Imali su troje djece te bili u braku sve do smrti 1965., odnosno 1966. godine. S obzirom na to da Martina nikad nije imala prilike upoznati svoju baku i djeda, pronalazak te poruke mnogo joj znači.
Iznenadilo me kad smo pronašli ovo pismo, ali istovremeno i raznježilo. S jedne strane, nikad nisam upoznala baku i djeda, pa mi je ovo pismo dalo barem neki uvid u njihov život. S druge, jer se vještina i navika pisanja ljubavnih pisama u današnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubila. I to je zaista šteta jer naši unuci neće moći otkrivati ovakve 'obiteljske tajne', rekla nam je Martina Čizmić.
ROMANTIČAN ČIN ILI POSLOVNI UGOVOR?
U ovoj zaručničkoj poruci nije ništa neobično. Gospodin je tražio dozvolu svojih roditelja prije nego što će tražiti ruku djevojke – to je ona 'akcija' koju spominje. S obzirom na to da roditelji očito nisu u istom mjestu u kojem je on, pisao im je te su mu oni potvrdili pismeno. Također, vidljivo je kako je odabrana osoba, 'zastupnik' koji će obaviti prošnju djevojke u njihovo ime, prokomentirala nam je Danijela Križanec-Beganović, viša kustosica i voditeljica Zbirke predmeta vezanih za običaje i vjerovanja pri Etnografskom muzeju u Zagrebu.
Iako se na prvi pogled čini kako su se stvari uvelike promijenile u posljednjih stotinjak godina kada su svadbeni običaji u pitanju, gđa Križanec-Beganović navodi da i danas postoje slučajevi u kojima se slijede slični obrasci uoči zaruka, ako ništa drugo, onda u ime održavanja starih običaja.
Promjene u svadbenim običajima prisutne su i stalne kao i u svakom drugom aspektu ljudskoga života. Često su one pod izravnim utjecajem mode koja se širi iz drugih regija ili zemalja, ali i iz popularne kulture. Valja naglasiti činjenicu da danas ljudi imaju veću slobodu izbora glede načina sklapanja braka, izbora bračnog druga, ali i samog razvoda braka. A što se tiče neformalnog braka, njega je bilo i nekada kao što postoji i danas. Isto vrijedi i za neredovite načine sklapanja braka, kaže nam viša kustosica iz Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Financijski aspekt sklapanja braka je bilo važno riješiti unaprijed. Upravo su zato ovakvi dogovori roditelja, ili njihovih zastupnika bili važni. Sve se u pravilu dogovaralo unaprijed. Nerijetko je javno bilo poznato koliko koja djevojka ima miraza ili koliko je bogat koji momak, pojasnila nam je Danijela Križanec-Beganović, viša kustosica i voditeljica Zbirke predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja pri Etnografskom muzeju u Zagrebu.
I dok je prošnja mladenkinih ruku od njezinih roditelja za neke najveći izraz poštovanja te je obojena dozom nostalgije i romantike, drugi pak cijeli proces vide kao poslovni ugovor. Naime, u svadbenim običajima Hrvata onog vremena ističe se kako je mladenkina obitelj trebala platiti miraz mladoženji – odnosno dati novac, zemlju ili druga materijalna dobra kao doprinos budućim troškovima koji nastaju njezinim useljenjem u mladoženjin dom, odnosno za osnivanje novog domaćinstva.
Financijski aspekt sklapanja braka bilo je važno riješiti unaprijed. Upravo su zato takvi dogovori roditelja ili njihovih zastupnika bili važni. Sve se u pravilu dogovaralo unaprijed. Nerijetko je javno bilo poznato koliko koja djevojka ima miraza ili koliko je bogat koji momak.
Ne možemo reći da to danas više uopće ne postoji. I danas se unaprijed dogovaraju gdje će živjeti mladi par i tko će im financijski pomoći. Naravno, to nije uvijek slučaj. Današnje vrijeme omogućava mladim ljudima da se financijski osamostale prije sklapanja braka, a tomu u prilog ide i činjenica da je životna dob mladenaca u pravilu viša nego što je to bila prije sto godina, zaključuje priču gđa Danijela Križanec-Beganović.
