Da djeca i životinje mogu biti najbolji prijatelji, dobro je znala Anđelka Martić, autorica kultnog kratkog romana za djecu Pirgo koja je preminula jučer, 11. studenoga u 97. godini života.
Poznata autorica ratne dječje proze, novinarka i urednica obilježila je mnoga djetinjstva spomenutim romanom koji se smatra ne samo jednim od najboljih primjeraka ratne dječje proze i nego i antologijskim djelom s naših prostora u cjelini.
Kako je rekla u intervjuu za časopis Prvi maj, put koji je odredio njezino pisanje dogodio se sasvim slučajno.
Da nije bilo rata, moja književnost zasigurno ne bi bila takva kakva jest, barem ne tematikom. Književnost i pisanje zavoljela sam još u osnovnoj školi. Napisala sam tada i svoju prvu pjesmicu koja je objavljena u Jutarnjem listu, a kasnije su mi još neke pjesme objavljene. Bez obzira na to, nikad nisam mislila da ću biti spisateljica, na spisateljstvo sam gledala kao na uzvišeno i nedostižno zanimanje, bila je skromna.
No da joj je ono itekako bilo dostižno, pokazuje upravo Pirgo, roman prvi put objavljen 1953. godine o kojem i danas mnogi stariji govore s nostalgijom, iako mlađi naraštaj najčešće nikad nije ni čuo za njega, osim ako im o tome nisu pričale bake i djedovi ili mame i tate.
Za taj je roman autorica ovjenčana Ordenom smijeha, nagradom Republike Poljske, koju dodjeljuju sama djeca, i to onim ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.
Naime, sve do devedesetih godina 20. stoljeća dječak Željko i lane Pirgo bili su dio obvezne školske lektire, s kojeg su 1991. jednostavno nestali, najvjerojatnije zbog autoričine politizirane prošlosti, kako je i sama rekla.
No taj je dvojac mnogima bio pravi uvid u to kako je zaista proživljavati rat, uključujući sve strahove, neizvjesnost, tugu i bol. Nose se s onim emocijama s kojima se svatko može poistovjetiti.
Željko je partizansko dijete i u ratu je izgubio malenog brata. Tatu i mamu viđa samo povremeno. Pirgo je pak izgubio oba roditelja i brigu o njemu na sebe preuzeo je sam dječak Željko. I upravo nam on u prvom licu pripovijeda ovu toplu priču koja odiše humanom notom, a ujedno je jedna od najdubljih osuda rata i dječjeg stradanja u hrvatskoj književnosti.
Za taj je roman autorica 1973. ovjenčana Ordenom smijeha, nagradom Republike Poljske koju dodjeljuju sama djeca, i to onim ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo, a brojne druge nagrade struke nizale su se jedna za drugom.
Roman je poslužio je kao predložak za animirani i igrani film za školski obrazovni program te je adaptiran i u predstave u dječjim kazalištima. Kolika je njegova literarna vrijednost i koliko je djeci trebalo takvo štivo, govori i to što je tijekom desetljeća objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi.
No danas ga je nemoguće naći u knjižari, samo u antikvarijatima, ali i u domovima naših djedova i baka te mama i tata koji su tu knjigu smatrali gotovo pa obveznom u svakom kućanstvu na području nekadašnje države.
Ako ga nemate u svojoj kućnoj biblioteci, svakako vrijedi pretražiti tavane i antikvarijate. Jer se na takav dječji roman nailazi samo jednom.
