Nakon kratke ljetne pauze Zadovoljna.hr vam ponovno donosi Dnevnik (ne)radne knjižice. Uživajte u Martininim zgodama i nezgodama, strahovima i sumnjama koje dijeli s prijateljem Papirkom. Čitajte nove kolumne na Zadovoljnoj!

Dragi Papirko, prošlo je evo već par mjeseci kako sam prešla na novi posao. Iz sadašnjeg lokala gledam na bivši i sretna sam što više nisam tamo.

Ovdje mi je obećana veća plaća i nagrada za trud. Jedino što zamjeram je to što ne smijem čitati novine na poslu i ne smijem sjedati. Ne smijem pričati dugo s poznatim ljudima, isto tako ne smijem u sedam sati rada izlaziti iz radnje, čak ne smijem niti posjetiti toalet više od jednog puta u osmosatnoj smjeni. I hladno mi je, štedimo na grijanju.

Ma i mušterije su drugačije. Nekako su proste i neugodne.
Evo baš danas, butik je posjetila žena koja me zbog svoje sive, dlakave šubare i bunde nevjerojatno posjetila na miša.
Došla je sa kćerkom vidno razmaženom i ne baš visoke inteligencije. Dok je kćer isprobavala isti model majica u 10 različitih boja, gospođa (nazovimo ju) Nerc se okrenula prema meni sa vidno oznojenim čelom i zamolila me da prigasim grijanje, jer joj je jako vruće.

Prigasim?! Pa nije niti upaljeno! No iz poštovanja prema ogromnom mišu, okrenula sam se i odglumila da smanjujem temperaturu na termometru centralnog (imaginarnog) grijanja.

Kćer nakon svega što je isprobala nije ništa kupila, a gospođa Nerc je vrlo vjerojatno dehidrirala od gubitka tekućine u tijelu.

Ali ne žalim se, dobro mi je. Imam dvije radne kolegice tako da mi je u međusmjenama odlično.
Ah, sto ljudi, sto čudi! Sve u svemu zadovoljna sam.

Možda je to bila moja nezrelost, možda želja za promjenama, ne znam kako bih to svoje stanje mogla opisati, ali kako god to nemoguće zvučalo, ja sam uistinu bila sretna na novom poslu.

Šefica luckasta, svih mogućih duginih boja što na licu što na tijelu i po odjeći, blještala je poput najkičastije hodajuće reklame koju bi svi trebali pratiti do prodajne točke. (O Bože, grozno!)

Radila sam sa dvije kolegice od kojih me jedna pripremala kako bih sasvim sigurna preuzela štafetu te nastavila s daljnim radom.

Odlučila sam nogirati Posao. Ljubav nam je splasnula, ustvari to je bila čista zaljubljenost u vrckavost i novitet

Ta ista kolegica je prvi dan kukala kako nema za sendvič i cappuccino za gablec, stoga mora nositi od kuće, dok bi samo 24 sata nakon tih izgovorenih jadikovki sve kupovala i pritom govorila kako sam ja ostvarila manjak za točnu cijenu njenog gableca. Moram priznati, fino sam ju nahranila i napojila svaki dan. Unatoč tome, nisam se htjela pobuniti, jer sam se bojala otkaza. Pazite, ja sam se bojala otkaza na poslu gdje me žena potkrada na očigled!!

Sada vam je već jasno da sam u vezi u kojoj mi 'bivša djevojka' radi problem. Ona odlazi, više neće biti tu, ali mora ostaviti trag na uspomenu i dugo sjećanje.

Kao i prvi dani veze, tako su i prvi dani na poslu bili fantazija. Zaljubljenost i nepromišljenost bujali su u nemjerljivim količinama, a u vlaku glupih ideja kolegice, moja malenkost je zauzimala prvorazredni kupe.

Četvrti dan rada u butiku dobila sam rakiju za nazdraviti, povodom odlaska 'bivše djevojke'.

Peti dan sam dobila rakiju, jer je druga kolegica inzistirala da ju probam te da ocjenim je li dobra godina.

Šesti dan sam dobila dvije praktikantice i rakiju koju su iste morale popiti za njihov uspjeh u školi i praksi.
Sedmi dan više nisam htjela rakiju, zbog vidno alkoholiziranih i na zimskoj kolekciji uspavanih praktikantica, no ipak sam ju dobila, jer smo morale proslaviti rođendan. Čiji? Nemam pojma, nije bilo niti bitno.

Ona dama iz elegantnog vintage butika je svjesno padala u zaborav. Ta ista dama je stajala s malom plastičnom čašicom i domaćom rakijom te spremno čekala kupce ne bi li im uvalila robu izuzetno niske kvalitete ne znajući pritom da i sama ostavlja takav dojam.

Jednostavno, da mi je posao muškarac s kojim sam u novopečenoj vezi, tada bi se to moglo opisati na slijedeći način kratko i jasno: našla sam muškarca s pokvarenim društvom!

Iskreno, svjesni smo svog izbora i naravno da nećemo ići preko sebe i govoriti moj izbor je katastrofalan. Umjesto toga, reći ćemo, sve bi bilo u redu da ga društvo ne kvari.

Momak je sveprisutan, svima se reklamirate kako više niste sami, ispunili ste prazninu i riješili ste se napornih rođaka i pitanja vezanih za udaju, dobijete tu i tamo nekakav poljubac, no pažnje niotkuda, jer je baš taj dan kada ste ju zatrebali morao otići kod prijatelja na proslavu povodom novopostavljene slavine u sporednoj prostoriji kuće, a razumijevanje..... kada je Bog dijelio razumijevanje taj isti momak je čekao u redu u kladionici da uplati listić ili mu je taj tren som zagrizao udicu.

Takav momak je bio identičan mom poslu. Imala sam obvezu i bila sam viđena na radnom mjestu, no u samoj suštini svega, tu je bilo samo par polica, puno izbora sve po jeftinoj cijeni, prodaja maksimalna, a moja kuverta ispod pulta s plaćom je bila ravna nikakvom zgoditku na utakmici. Nula bodova. Nema je. Nema niti kuverte, a kamoli novaca u istoj.

Ulazak u 14-ti tjedan rada, odlučila sam nogirati Posao. Ljubav nam je splasnula, ustvari to nije bila ljubav, to je bila čista zaljubljenost u vrckavost i novitet. Što god da je bilo prošlo me je.

>> Prvi posao je poput prvog poljupca!

>> Otkaz zbog preljuba!

Netko od zaljubljenosti zadobije ožiljak na srcu, a ja sam zadobila ožiljak na listovima svojih nogu koji doktori zovu vene.
Vidno iznervirana s plavim nogama kao da sam netom zagazila u dezinficirajuću wc školjku, krenula sam raskinuti vezu.

Ah da, zaboravila sam napomenuti da sam radila na crno dva mjeseca, a takav rad se po nedovoljno upadljivom riječniku za neznalice i naivne zove Probni rok.

Gospodin Probni rok, inače najbolji prijatelj mog dečka Posla, je trebao biti plaćen, a novčanice bi se našle u kuverti ispod pulta. Ukoliko nema iste u 7 sati po otvaranju butika, tada nema niti novčića i nemojte im se nadati do idućeg mjeseca....pa do idućeg mjeseca.....idućeg mjeseca...idućeg....mjeseca....

>> Dnevnik (ne)radne knjižice: Euforija prvog posla

Prekrižila sam nadanje te 'lijepo' zamolila svoju svekrvu, da mi isplati upravo taj fatalni probni rad.

Slušajte ovako gospođo: vi i vaš sin me psihički zlostavljate, nemate ukusa niti stila i navlačite mi neukusne ljude željne maltretiranja! Isplatite me ili odlazim!!!

MOLIM?!?!Kako sam samo bezobrazna! Raditi tek tri mjeseca po cijele dane, dobiti besplatnu tetovažu morskog motiva i još tražiti novce za to!

Sramota!!! Šefica/svekrva je ostala shrvana zbog moje odluke i mog buđenja. U biti bila je shrvana zbog mog shvaćanja da joj radim besplatno već 90 i neki dan te da tražim novce.
U dubokoj depresiji i šoku, vratila mi je radnu knjižicu u kojoj je bio otisnut štambilj na samo pola mjeseca rada.
Da sam znala da će biti tako šokirana zbog mog odlaska.....otišla bih puno puno ranije.Otišla bih ODMAH!

Hit dana i pjesma koja bi okarakterizirala moje tadašnje stanje bila bi (po originalu Zagreb) Zavod.
I opet, vraćam se Zavode tebi, tebi na pultove stare....
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju