S vremenom, dok i veza dobije na čvrstini kao i posao, spremno ću priznati da sam sa sadašnjim šefom nekada davno, iza sedam gora i sedam mora bila u vezi te da kako se vidi iz priloženoga, nismo živjeli zauvijek sretno niti imali djece. Moj Mentor je razuman i sve će shvatiti, ljubav ionako pobjeđuje sve!
Zvuk alarma sata označio je početak horora u mom životu. Prvi radni dan! Nastavila bih spavati da nisam budilicu stavila daleko od sebe ne bih li prekinula zvonjavu i nastavila spavati još samo pet minuta, pa još samo deset minuta, pa još malo do podne.
Ustajanje iz kreveta u rano i hladno jutro budi mi tako veliku sreću da bih bez problema mogla odšetati u streljanu i ispucati sve zalihe metaka ikada stvorene.
Umjesto tog nemilog, agresivnog čina, odlučila sam krenuti pod topao tuš i pripremiti za nove radne pobjede.
Miris svježeg peciva na stolu i mlake kave, naveo me da skrenem do kuhinje gdje sam se ugodno iznenadila sa serviranim doručkom za koji se pobrinuo Mentor.
Sa raznježenim osmjehom pomislila sam kako sam najsretnija osoba na svijetu, jer volim najboljeg čovjeka na svijetu. Dobro, pomislila sam i da taj najbolji čovjek na svijetu ima pokvarenu lažljivicu kraj sebe koja ga nije zaslužila, ali nećemo trenutak kvariti mojim razmišljanjima. Nakon bajkovitog doručka, krenula sam na posao.
Stigavši u call centar primjetila sam da niti jedan stol s telefonom nije slobodan. Sve kolegice su sjedale na svojim mjestima i pripremale se za zvanje. Zbunjeno sam zapitala ženskicu ima li još koja prostorija ili stol kako bih sjela i započela sa radom.
Nečujno je odmahnula glavom i negirala. Nervozno sam okrenula očima i krenula do Skočka upitati ga što se događa te zašto nemam radnog mjesta?
'Pa imaš malena! To je iznenađenje! Naime, otpustio sam staru tajnicu, jer je fakat bila stara. Nisam je mogao više lupkati po stražnjici. Znaš ono, imao sam osjećaj kao da si mamu lupkam, a to nije lijep osjećaj. Odlučio sam da mi treba mlađa... I sjetio se tebe! Ta guza, to anđeosko lice, te noge... grrrrrrr! To mi treba! Dođi, sjedni mi u krilo u znak zahvale. Dođi, ooooo pa nije te valjda sram?!'
Stajala sam u šoku kao ukopana i gledala u čudu taj majušni mozak kako proizvodi tako enormne količine gluposti i gadosti shvaćajući da je taj lik šef svim ženama u zgradi.
'Zahvalna sam ti na poziciji radnog mjesta, ali moramo raščistiti jednu vrlo bitnu stvar.' Krenula sam prema stolu, nagnula se te naslonila dlanovima na isti govoreći 'Ne dajem ti za pravo da uopće dolaziš na takve ideje po pitanju zahvale, a kamoli da ih izgovaraš. Neću dolaziti u halterima i nipošto ti neću sjedati u krilu u znak zahvale za posao. Ukoliko sve odreda nabrojano očekuješ od mene, tada ću se odmah okrenuti i otići iz ove zgrade ne osvrćući se. Jasno?'
'U redu je. Nego, reci mi, jel' to na tebi push up ili obični grudnjak? Malo su gospođice narasle, a mala?!Zloća moja!'
Iako sam primijetila da tokom mog razgovora, ovaj čovjekoliki majmun gleda u moj dekolte, odlučila sam održati lekciju do kraja. No s obzirom da on ne poznaje normalan rječnik kada je u pitanju komunikacija sa ženom, drugi odgovor od njega nisam niti očekivala. Stoga sam ga lijepo pozdravila i odlučila otići.
‘Ne ne ne, mala čekaj! Ma ja sam se samo malo šalio. Pa znaš da nisam takav. Mislio sam, pa znamo se godinama i psihički i fizički, hmhm znaš što mislim, ne. Pa daj nemoj. Evo neću više biti tako otvoren i neću ti se više nikada tako lijepo udvarati. Ostani. To ti dugujem zbog one jedne s kojom sam te skoro prevario. Ostani, može?’
Popravljajući mi ovratnik na kaputu, gledao me svojim blago telećim pogledom i molio da ostanem.
‘Dobro. Ostat ću, jer moram. Nemam pravo izbora. I nisi me skoro prevario, nego me jesi prevario i to sa njih deset. Barem koliko ja znam. I nemoj mi molim te spominjati da si mi dužan zbog toga, jer stvarno nisi. Na kraju krajeva i ja sam tebe. Eto, sad smo 1:1.’
Oduvijek sam veliki protivnik nevjere i naravno da ga nisam prevarila. Samo ne želim da misli kako sam patila za njim i kako sam ucviljena pisala njegovo ime s alkoholnim flomasterom po zidu svoje sobe. Jer jesam. Ali on to ne treba znati. I iskreno, sram me je zbog toga.
Prvi dan na poslu (ako zaboravimo psihički atentat s početka priče) je protekao odlično. Komunikacija je i dalje bila bezuspješna, ali obavljanje posla besprijekorno.
Stigavši kući, željna odmora, sjela sam muškarcu u krilo. Svom muškarcu u krilo. Na pitanje o poslu sam zašutjela i krenula reći tko mi je zapravo šef...i kakav je.
Prekinuo me te rekao kako je donio jednu odluku.
‘Preselit ću se k tebi. Želim da živimo zajedno. Ionako sam ovdje većinu vremena i želim da isprobamo zajednički život. Što kažeš?’
Nisam imala srca ovaj trenutak upropastiti sa Skočkom te sam zagrlila svog muškarca i spremila ga u krevet....ali ne na spavanje.
Idući dan na poslu, trebao mi je na poslovnom ugovoru potpis šefa. Nakon kucanja sam ušla u njegov ured. On se unutra prešetavao gore-dolje u boksericama, košulji i kravati.
‘Oprosti, ne znam što radiš, ali doći ću kasnije’ prekrila sam oči s rukom, jer od nikada nisam voljela gledati hororce.
‘Ne, ne smetaš mi, ja inače ovako razmišljam. Hlače me stežu, pa ih skinem da mi mozak bolje radi. To sam pročitao u nekom savjetniku.’
>> Sve Martinine kolumne pročitate ovdje
Predavajući mu papir, isti je pao na pod ispred njegovih nogu. Čučnula sam ne bih li mu pobrala papire koje treba potpisati dok je on u tom trenutku imao svakojake ispade vezane za moju stražnjicu. Nisam se obazirala sve dok nije upitao ‘Izvolite, trebali ste nekoga?’
Okrenula sam se i ugledala svog Mentora na vratima (koja sam od šoka zaboravila zatvoriti).
‘Otkuda ti?’ upitala sam sa debelim preznojavanjem
‘Znate se vas dvoje ili vi radite ovdje?’ upitao je Skočko Mentora
Upoznala sam ih vrlo kratko sa šef dečko dečko šef dok Glupko nije izvalio ‘ Ohoho krasno! Bivši i sadašnji dečko u prostoriji. Mmmm koji slastan sendvičak! Jel još uvijek onako vatrena? Iskreno stari moj, ta mala je bila najbolja cura s kojom sam bio. Došao sam u napast da ju prevarim, ali nisam mogao. Čim sam je vidio na razgovoru za posao, želio sam je za sebe.’
Svaka riječ, ali baš svaka riječ mu je bila suvišna.
Mentor je mijenjao boje poput semafora. Uzeo je ključ od stana i samo upitao ‘To ti je bio dečko? Svaka ti čast na iskrenosti!’ i otišao.
'Mali ti je gadan ko` padavica' iskomentirao je pajac u boksericama, termo čarapama s rombovima i ulaštenim cipelama.
Šest sati preostalog rada mi je bilo ravno šest godina, jer sam htjela što prije doći Mentoru i objasniti mu sve.
Stigavši kući, odmah s vrata, objašnjavala sam mu rukama i nogama da od tog tipa imam simptome trudnoće. Mučnina, vrtoglavica, nesvjestica i visoki tlak. On je samo šutio. Šutio je sat vremena nakon kojih je progovorio ' na takav način ne možemo sagraditi niti vezu kao tinejdžeri, a kamoli zajednički život. Raditi za bivšeg dečka koji te želi za sebe i meni to prešutjeti je atomska bomba za povjerenje među nama. Smatram da ti još nisi zrela niti za vezu, a kamoli za zajednički život.'
Nakon tih izgovorenih riječi, možda je Mentor još nešto i nadodao, a možda i nije. Ne znam. Samo znam da, nakon što sam okrenula glavu da ga pogledam, više ga nije bilo.Prvi puta sam osjetila nemoguću bol koja me zadesila u prsnom košu i cjelokupnom tijelu. Odlučila sam se sklupčati na kauču, poželjela nastaviti gledati u prazno satima, danima, mjesecima... Prvi puta sam uistinu poželjela nestati.
>> Može li bivši spasiti posao i uništiti idiličnu vezu
Možda je bio u pravu. Možda nakon toliko provedenih godina slobode, duboko u sebi nisam željela vezu. Možda sam samo bila neozbiljna i nepromišljena. Ili možda samo nisam znala da iako istina boli, s njom dobivaš mogućnost druge šanse i oprosta. S njom se jednostavno pomiriš ili ne. Da, istina boli, ali ako je tako onda je laž neizlječiva bolest koja se metastazira na sve lijepo u životu i odnosi dio po dio u propast. Tada nisam, ali sada biram istinu, jer ona se liječi povjerenjem i ljubavlju. A upravo to je dobitna kombinacija za život u dvoje.
