Dragi Papirko, nogirat ću ljubavnika. Odlučila sam na današnji dan krenuti u potragu za žigom svojih snova! Želim imati ured i kožnu fotelju s kompjuterom ispred sebe na čijem bi zaslonu monitora bio Kevin Costner u tajicama
Dosta je bilo ljubovanja koje ne daje sigurnost, želim si peglati košulje za posao, kuhati si poslije posla i razmišljati o majčinstvu, jer sam konačno stekla sigurnost. Godine mi prolaze, a ja se ponašam kao pas bez lanca. Želim se vezati.
Ako bismo uspoređivali traženje posla s traženjem muškarca, tada bih završeno zanimanje mogla nazvati zaručnikom, a posao brakom.
Kao male djevojčice većinu vremena se zamišljamo u vjenčanicama. Prekrasnim krinolinama s velom pričvršćenim na Pepeljuga frizuru te kao takve koračamo prema oltaru gdje nas očekuje upitnik obučen u smoking. U pubertetu postoje dvije varijante maštanja o vlastitom vjenčanju.
>> Honorarni posao je ljubavnik koji ne traži ništa
Prva varijanta je crvena ili crna buntovna vjenčanica dok je druga varijanta stil mladenke iz spota grupe Guns'n'Roses za pjesmu November rain.
Nakon adolescencije, mašta nam postaje ozbiljnija i realnija te tako zamišljamo da smo obučene u elegantan kostim s aktovkom u ruci umjesto buketa kako koračamo prema masivnom stolu gdje nas čeka kožna fotelja u kojoj zamišljamo koračnicu do oltara. Kada se mašta takve vrste počne buditi, spremni ste na obvezu.
Zvukom alarma na svoj 25-ti rođendan ne samo da sam se probudila iz sna, već se probudio i nemogući strah od starosti i neuspjeha.
Gledajući s medicinske strane s 25 godina prestajete rasti, organi su se potpuno razvili i postali 'njonjavi' te ih moramo čuvati od apsolutno svega. Gledajući s obiteljske strane s toliko godina je moja mama rodila mog brata i imala je već 5 godina radnog staža u državnoj firmi.
A što sam ja postigla? Ja i dalje čekam vikend za eksplozivno druženje s prijateljima i radim honorarno, jer ne smatram da bih se još trebala ozbiljnije vezati za posao.
Djeca, suprug, obitelj općenito bilo mi je jednako osipu, gušenju i paničnom napadu.
Došlo je vrijeme za prvi korak. Za bračnu luku sam još prezelena, a za poslovnu sam taman.
Tako dok sam gasila 25 svjećica na torti (koje su u trenu tog rođendanskog čina izgledale kao plinski brener) zadala sam si cilj: PRONAĆI POSAO.
Istrgnula sam papir iz sredine bilježnice te krenula pisati probnu zamolbu. I životopis.
Sada se piše i životopis i zamolba zajedno s dodatkom Curriculum Vitaea ili skraćeno C.V.-a., a za deset godina će vjerojatno trebati životopis, zamolba, C.V. i vlastita knjiga sažetog sadržaja življenja od rođenja do trenutne godine života.
Iskreno, većina nas bi na romobilu odnijela i krv na analizu u Finsku ako će nam to otvoriti mogućnost dobrog (a i onog nedobrog) zaposlenja.
Sa životopisom i zamolbom je ista stvar kao i kod prvog upoznavanja sa simpatijom od koje očekujete vezu. Sve što govorite (ili napišete) je istina, ali u suštini baš i nije, jer je svaka pomno probrana riječ preuveličana.
Ukoliko imate sposobnosti kameleona tada se u praksi skoro nečujno prilagođavate, no ukoliko istu ne posjedujete tada dobivate nogaru, košaricu ili jednostavno rečeno, otkaz.
Zbog tog drastičnog ishoda, odlučila sam biti što iskrenija.
Nakon napisanog imena, prezimena, datuma i godine rođenja, shvatila sam da nemam baš nešto za ponuditi što bi mi osiguralo ciljano radno mjesto.
Sa životopisom je ista stvar kao i s upoznavanjem simpatije od koje očekujete vezu. Sve što govorite je istina, ali baš i nije, jer je svaka riječ preuveličana
Poznavanje engleskog jezika i komunikativnost su bile moje jedine vrline koju posjeduje još 99,9 posto kandidata.
Prvotni šok je bio taj što fotograf uopće traži administrativni posao, potom se šok nastavljao u revijalnom tonu jer taj isti fotograf nije imao minutu radnog iskustva spomenutog zanimanja.
Izbačena u nultom krugu, čak nimalo shrvana, shvatila sam da imam potpuno neadekvatnu školu za svoje želje i ciljeve i da je došlo vrijeme za razvrgnuti zaruke sa svojim zaručnikom Fotografom. Uzimajući u obzir da s tim problemom mogu vladati, odlučila sam se na prekvalifikaciju i odabrala zaručnika koji će me odvesti do oltara odnosno do masivnog stola, kožne fotelje i kompjutora na čijem bi zaslonu bila slika Kevina Costnera u tajicama.
Upravno pravo, obiteljsko pravo, imovinsko pravo, radno pravo, pravo ovoga, pravo onoga, prepuna memorija u mozgu koja je na kraju donijela diplomu i uspješan ishod barem po pitanju školovanja.
Službeno razvedena od Fotografa te isto tako službeno zaručena za Upravnog referenta stekla sam sigurnost za dalje i adekvatniju zamolbu za administrativne poslove.
Sigurnost je bila kratkog vijeka, jer nakon završetka mog školovanja, započeo se za istoimene poslove zahtjevati fakultet. Uspostavilo se da bih isto živjela s Fotografom kao što ću živjeti s Upravnim referentom.
Ukoliko se prepustimo okolnostima i odustanemo od borbe i traženja svoga mjesta pod suncem, jadikovat ćemo s dobro nam znanom rečenicom kojeg god izaberem, svaki bi bio isti.
>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje!
Nakratko sam posustala od borbe te se vratila na stari put. Sve zamolbe su vodile u butik. Taj posao mi možda nije obećavao 'brak', ali mi je uvelike bio dobra odskočna daska za dalje, jer sam imala fiksno radno vrijeme i već tu sam uvidjela bitnu razliku između honorarnog i ugovorom vezanog posla iliti u ovom slučaju ljubavnika i veze.
Koliko god bilo teško održavati kvalitetnu vezu, ipak je ta mirna luka sigurnija od one nemirne.
