A ne, to nikako ne volim, iako mi se taj prizor nameće iznad stola.
Kako bih ga izbjegla, u ruke sam uzela knjigu koja preporuča vježbu za lice.
Nesvjesno, gledajući slike s grimasama, počela sam ih i sama izvoditi. Nakon maksimalne uživljenosti u grimasu, slučajno sam ispustila knjigu te ugledala mentora, šefa i kolegicu kako me gledaju u čudu.
'Jeste li završili ili da vas još pričekamo?', ironično je upitao šef.
'Završila sam. Ovo je bila posljednja', posramljeno sam odgovorila i zaklopila knjigu.
'Pođite u moj ured i pokušajte zadržati normalan izraz lica, smatram da vam sasvim dobro stoji', dodao je.
>> Izbacite uljeza: Kilogrami, muškarac ili posao
>> Ozbiljan posao nas veže istim okovima kao i brak
Potvrdno sam kimnula glavom i sramežljivo se nasmješila te krenula na sastanak u ured Velikog šefa.
Tamo me čekalo ugodno i neugodno iznenađenje. Poslovno putovanje na dva dana s mentorom i s kolegicom Zlicom. Dva dana u istom hotelu, na istom katu u različitim sobama. On i ja i ona dovraga!
Pa kud baš ona?! Uistinu bih radije voljela kada bih morala anakondu oko vrata nositi tjedan dana.
Ja ga obožavam i idem se utopiti u kadi zbog nesretne ljubavi. Ja ga voooooolim, a on mene ne. Zaštooooooooo?????
Završivši s poslom, krenula sam pakirati kovčeg za sutrašnji polazak. Sadržaj istoga bio je slijedeći: zimska debela pidžama s uzorcima naranče (nimalo seksi), tatine iskuhane i smanjene gaće za spavanje (seksi, što znači seksi??), dvije zavodničke koktel haljine za dva broja manje ( nisu namjenjene za sjedenje) i još neke sitnice potrebne za putovanje kao knjiga poput 'Kako si povećati samopouzdanje', 'Kako osvojiti muškarca iz snova', 'Kako kontrolirati bijes' itd...
Ujutro na aerodromu smo prvi došli On i ja. Razbuđivanje uz njega... mmmmmm... čak i one nebulozne riječi, činile su se tako smisleno i zabavno sve dok nije došla gospodična Zlica.
Obučena u krznenu bundu, sva besprijekorno damski raspoložena poput dive, zamišljala sam kako joj s leđa prilazi društvo ljubitelja životinja i šara ju sprejom ili baca kantu crvene boje po njoj. Stresla sam glavom i vratila se u zbilju.
'Dobro jutro ekipo, joj što je hladno', pozdravila nas je potom me odmjerila te iskomentirala 'Tebi sigurno nije toliko hladno zbog viška ispod kože'.
Zlica je ispustila paru iz nosnica i okrenula mi leđa te tako vratila jutarnji mir.
Znam da čovjek mora biti za stepenicu više od takvih, ali u mom slučaju, to je naprosto nemoguće.
Napokon smo ušli u avion. Pogledavši svog suputnika, poželjela sam se okrenuti i skočiti kroz (doslovno) vrata. Zalizana kosa na stranu, bez 4 prednja zuba u svilenoj šarenoj košulji na kojoj prevladavaju zlatni tonovi i tri lančića koja se svjetlucaju iz ljubavnog tepiha.
Pozdravila sam ga i krenula sjesti, no kako sam sjela tako sam i skočila, jer se gospodin odlučio našaliti u svom (ne)stilu te staviti ruku na moje sjedalo kako bi me zgrabio za stražnjicu. Užasnuto sam ga gledala kako iritantno žvače žvakaču i namiguje mi.
'Itko, želi li se itko mijenjati za broj mjesta???Molim vas, 200kn za mjesto?!!', histerično sam vikala prije polaska aviona. 'Nitko??300kn??', bila sam uporna sve dok me stjuardesa nije opomenula da moram sjesti i smiriti se kako bi avion uzletio.
Avion je napokon krenuo, svileni je zašutio i let je bio čak i ugodan. Stigavši u hotel, nekim nesretnim slučajem na recepciji sam doznala da Zlica sa mnom dijeli sobu.
'Ha ha ha, to vam nije smješno, znate', nadala sam se da me gospodin na recepciji želi samo zabaviti svojom neslanom šalom i taman kada sam shvatila da nije riječ o pošalici, nagnula sam se preko pulta i slagala mu kako doma imam troje djece, nemam muža, te da je gospođa s kojom moram djeliti sobu zbog recesije zapravo vrlo poremećene psihe te da postoji mogućnost da me zadavi u snu i ostavi te jadničke bez mame.
Da se sjećam što je bilo u baru u kojem se odvijalo poslovno ludilo ne mogu se baš pohvaliti
'Gospođo 1 i Gospođo 2 broj 13 je vaša soba. Želim vam ugodan boravak', nasmijao se i poslao nas kao dva derišta uz stepenice prema sobi.
Mentor je bio smješten dvije sobe od nas na istom katu. Vrlo ga je zabavljalo što sobu dijele dvije osobe koje se međusobno ne podnose. Barem je netko uživao na poslovnom putu.
Nakon što smo se raskomotile, posvađale, počupale i izvrijeđale, pridružile smo se Predivnom i obavile radni zadatak.
>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje!
Odlučili smo se nakon napornog dana opustiti uz čašicu-dvije do tri... četiri... do cijelog seta čaša.. i gratisa u setu.
Da se sjećam što je točno bilo u baru u kojem se odvijalo poslovno ludilo triju djelatnika novinarske redakcije ne mogu se baš pohvaliti. Sjećam se smijeha, šamara u wc-u upućenog kolegici, pića u lice od kolegice upućenog meni i (možda) Mentorovog pijanog gledanja u mene. Ali onog požudnog. Privlačnog, 'onog' pogleda.
Zavodnički sam mu namigivala, ne bih li ga privukla, no upitao me 'Uvijek imaš tikove kad si popiješ?' pa sam prestala.
Nakon alkoholiziranja, pošli smo u sobe. Ja u svoju, a kolegica... u njegovu. U trijeznom stanju bih se pokunjila i bila tužna, ali u ovom stanju sam se histerično u svojoj sobi bacila na koljena i jecala kao da me hrpa terorista zarobilo i da čekam red na giljotinu.
Tako očajna, uplakana presvukla sam se i odlučila Ivi poslati poruku slijedećeg sadržaja:
'Gotovo je. Umrijet ću sama. Zeleni čaj, grejp, 2l vode na dan, sve je uzalud. Imam na sebi tatine gaće, znaš koje, e baš te imam na sebi. I Mentor ne plazi po meni, već plazi po onoj zloj ženi s tepihom umjesto kaputa. Ja ga obožavam i idem se utopiti u kadi zbog nesretne ljubavi. Ja ga voooooolim, a on mene ne. Zaštooooooooo?????'
I zaspala sam. Ujutro sam se probudila i gadila sama sebi. Trebalo mi je pola sata da uopće skupim snagu ustati iz kreveta.
Izlazeći iz kupaone, pojavila se Zlica.
'Dobro jutro! Jesi li se naspavala? Bilo mi je žao ometati te sinoć u sobi, pa sam ostala kod kolege u krevetu. Točnije, tvog mentora. Moramo se spakirati, imamo let za sat vremena. Mmmmmmm koja divna noć!'
Zlo se rastezalo u polusmješku i provociralo me svakim ispuštenim zvukom.
'Baš ti hvala, naspavala sam se kao beba!' odgovorila sam suzdržavajući se.
Ponovni sastanak nas troje na aerodromu. Zlica je pošla po kavu, a Mentor mi je prišao i rekao
'Hvala ti za informaciju vezanu za tvoje sinoćnje donje rublje'. Ne, ne nenenenennennenNEEEEEEEEE!!!!!!!
'Koje donje rublje?', pravila sam se luda kao da nisam shvatila da je Ivina poruku poslana na Mentor, a ne Iva.
'Ma ništa, primio sam tvoju poruku. Vjerojatno greška', uozbiljio se.
'Nije ništa bilo...između mene i nje... znaš... ništa. Zaspala je u krevetu, a ja na podu. Ne volim samodopadne osobe poput nje. I tako upadljive, nije to za mene. Mene privlače osobe koje...' i u tom trenutku je naišla dosada s kavom i nisam saznala koje to osobe privlače mog Mentora.
No saznala sam da sinoć ništa nije bilo. Nisam mogla sakriti smješak koliko god sam to pokušavala.
Povratkom u redakciju, Veliki šef je pohvalio moj rad.
Veliki šef mi je ponovno dao nadu u stalno zaposlenje i stalnu vezu.
Pomalo natprosječno topao dan (nakon onog hladnog s početka priče) s prisutnom južinom koja potiče depresiju i migrene, meni je bio savršeno antidepresivan, finog zimskog predbožićnog ugođaja.
I to sve zbog mogućeg štambilja u radnoj knjižici i mogućih muških cipela na pragu mog stana.
Ah, što više žena poželjeti može!
