Dok jedni tvrde da si sudbinu krojimo sami, drugi ističu kako protiv iste ne možemo. Moj kroj je definitivno iskrojen u krivo vrijeme, ali protiv toga ne mogu, a iskreno i neću!
Ljubav, posao, ljubav, posao, pa malo kilogrami, pa onda opet ljubav, posao bla bla bla bla. Nakon što sam shvatila da sam dojadila i Bogu i vragu s jadikovkama, odlučila sam prestati žaliti nad svojom sudbinom te učiniti nešto što bi mi pomoglo da izađem iz tog začaranog kruga.
Kako bih potaknula svoj unutarnji mir otjeran gubitkom u ljubavi i poslu, odlučila sam krenuti na satove joge s prijateljicom Ivom.
Dok je ona uživala jogu duže vrijeme, ja sam pak krenula na prvi sat.
Prvih pola sata je bilo fantastično. Negativne misli su me napustile, naprosto sam uživala u miru kojem postižem sve do 40-te minute vježbe. Tada me pokočila kičma u mačjem položaju. Od onog silnog nakupljenog mira i spokoja, u sebi sam izgovorila nebrojene psovke za koje nisam niti znala da ih moj, pomalo profinjen, mozak može izmisliti.
Transportirana doma u položaju nastradale mačke, Iva me položila na krevet te našopala šumećim vitaminima uvjerena ukoliko zamislim da su to tablete protiv boli, bol će nestati. Uskoro sam zaspala. Vrlo vjerojatno od vitaminoze.
>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje
Ujutro sam otišla doktoru. Stigavši u ordinaciju shvatila sam kako imam hrpu pitanja za njega te tako krenula s bombardiranjem istih.
'Doktore, srce mi preskače. Većinu vremena mi je mučno i imam jake migrene. Smrdi mi meso, a mama mi je uvijek govorila kada čovjeku počne smrdjeti meso to je kraj. Što mi je? Jel imam rak? Je li istina ako mi srce stane da se mogu probuditi u roku od 7 dana? I imam nizak tlak, može li to biti kobno?', nabrajala sam.
Dobila sam uputnicu za vađenje krvi, a do jutra sam čitala medicinsku enciklopediju i pronašla se u svakom mogućem napisanom simptomu i postavljenoj dijagnozi.
S nalazom u doktorovu ordinaciju pripremila sam se na najgore sa stranice 335.
'Nije vam ništa. Ti svi simptomi će proći za 9 mjeseci. Naime, trudni ste!' veselo je govorio.
Gledala sam ga prvih 10 minuta, a onda je krenula lavina suza i jecaj popračen uz nepoznat jezik sa završnom rečenicom 'to je na 105. stranici, a ja sam mislila da je 335. najgora!'
S obzirom na moju situaciju, dijete je bilo sve samo ne poželjno. Stoga, Iva mi je predložila podizanje tereta. Vrebala sam gradom poput supermena ne bih li pomogla gurati auto, iznosila namještaj s prijevoznicima te ljudima u trgovini iznosila gajbe pića.
I ništa. Preostalo mi je pomiriti se s majčinstvom, a dok sam se mirila s tim, Iva je svakodnevno razdragano donosila dječju robicu koju je kupovala. Dok ju je pokazivala, vadila sam papirnate maramice i plakala poput one kišne godine za vrijeme velikog potopa i Noine arke.
'Moraš ga nazvati i reći mu. Ima pravo znati.' nagovarala me
'Nema šanse! Neću! Uostalom odbija moje pozive, što da mu goluba pismonošu pošaljem?!'
>> Što radim krivo kad sam bez posla i bez dečka?
'Moraš nekako doći do njega. Daj, nezaposlena si, kako ćeš se brinuti o djetetu?', bila je uporna.
Možda je upravo dijete rješenje mojih problema koliko god to suludo zvučalo', odgovorila sam i našla se u želji za majčinstvom.
'Moram promjeniti adresu', okrenula sam se prema Ivi.
'Što ćeš s njegovim stvarima?' upitala je.
Zamjenit ću ih za sličice Mitcha Buchannona iz Baywatcha', rekla sam u šali.
Iva me zagrlila te dodala: 'Ma sve je to rock'n'roll stara moja, kada prođe bura, sve će biti ok.'
Nakon što je otišla, u trenutku kada sam krenula čitati oglase, zazvonio je interfon.
'Tko je?, upitala sam.
'Ja sam. Moramo popričati', oglasio se s druge strane pomalo uplašen Mentorov glas.
Nevoljko sam ga pustila, no kako su mu sve stvari još bile u stanu, nisam imala drugog izbora nego suočiti se s njim.
Nisam štedjela niti minute ugledavši ga na pragu te sam ga odmah uputila po stvari.
'Što se dogodilo s nama?' upitao me.
'Ti si me prevario s najgorom ženom na svijetu i tako uništio moje povjerenje', odgovorila sam odlučno, ali smireno.
'Nisam te prevario. Samo sam prespavao kod nje. Nisam imao gdje kada si zaključala stan. Kamo sam mo...', prekinula sam ga
'To je gore od nevjere, zgazio si moje povjerenje. Povrijedio si me. Od svih ljudi na svijetu ti izabereš provesti noć u polupijanom stanju kod žene koje me nije mogla više ponižavati nego što je. I još si mi pozive odbijao. Uzmi stvari i gotovo je s ovom paradom između nas dvoje.'
'Nisam ti se javljao, jer sam htio da uzmeš malo vremena', rekao je no ponovno sam ga prekinula.
'Ne treba mi vremena nizašto. Ukoliko nešto ne valja već nakon par tjedana, tada neće valjati niti za godinu, dvije ili tri. Radije ću plakati godinu dana nego cijeli život. Zaključaj stan na izlasku.'
Okrenula sam se i otišla. U meni nije bilo nimalo tuge, čak štoviše osjećala sam se slobodnom.
Rezime same veze nije bio očaravajući od samog početka. U samo par mjeseci uspjeli smo prekinuti, uspjeli smo ostvariti obiteljsku vezu na taj način da sam odgajala njegovu sestru koja mi je laganim pokretima uništavala život. Što je tu bilo zdravo i lijepo?
Možda onih par sati? Zar samo par sati može toliko zavarati osobu koja bolesno teži za romantikom i skladom u ljubavnom životu?!
Samo par sati u svega nekoliko mjeseci veze?! Zar sam bila toliko očajna? Ili samo više nisam željela biti sama, pristajala sam na sve i pritom samu sebe uspjela uvjeriti kako je sve idilično.
U meni nema trunke očajavanja, jer napokon sam shvatila kako sam zapela u svijetu kojeg mrzim i tek sada kad sam potpuno slobodna od svega, koliko god suludo zvučalo, osjećam se sretnom.
Koliko god da se trenutno bojim samoće, nameće se jedna vrlo bitna stvar. Za 9 mjeseci više nikada neću biti sama.
