Dragi Papirko, analiza prošlog tjedna je slijedeća:

Ostavljenih poruka isprike i žestokog plača do sviranja ljubavnih hitova na gitari na Mentorovoj sekretarici = 100 000, pojedene čokolade radi liječenja stresa = tona, šefovo primitivno upucavanje na račun nanjušene slobode = ne znam koliko je to u brojkama i izgubljene tjelesne tekućine = 60 posto. To je ukratko

Nakon što sam cijeli ostatak dana i dobar komad noći suzama ljepila parkete dnevne sobe, odlučila sam poduzeti sve što je potrebno da mi se Mentor vrati.
Stoga, uzela sam papir i olovku te počela pisati srcedrapajuće pismo slijedećeg sadržaja:

Otkako si otišao, imam osjećaj da ću umrijeti. Ne osjećam ni ruke ni noge, jedva mogu ispustiti glas. Dobro, tek nisam izgubila, on se drastično povećao, a to znaš da nije dobro. Pretilost je veliki problem današnjice. I mislim da mi srce jako slabo kuca. Sada sam probala puls i da, jedva otkucava. Stan mi je prazan i bojim se lopova više nego prije. Sve u svemu, kako god da se uzme, ja ću bez tebe umrijeti!

>> Sve Martinine kolumne pročitate ovdje

Vidjela sam u filmovima da znaju namirisati papir svojim parfemom kako bi ga miris vratio. Kako nisam trenutno imala parfem (koji bi zadržao miris) namirisala sam papir sa osvježivačem zraka, miris oceana. Divila sam se sama sebi kako sam snalažljiva, jer će se kroz taj miris vratiti u sve prostorije u kojima smo bili zajedno.
Dok sam razvijala ljubavni plan, zazvonio mi je telefon.
Brzinom munje sam potrčala prema njemu u nadi da zove moj princ na bijelom konju.
Nažalost, s druge strane slušalice je bio bijeli konj odbjegao od princa.

'Mala, sada je ravno 9:31:25h, a tebe nema na radnom mjestu. Gdje si?', upitao je pomalo ljutito.

'Tu sam. Doma', jedva sam odgovorila

'Dobro, pa hoćeš li doći na posao?'

'Ne', odgovorila sam kratko i jasno.

'Ne?!?! Što, bolesna si? Što imaš na sebi?', iz ljutitog je prešlo u standardno.

'Nisam bolesna u toj mjeri u kojoj si ti, ali nisam niti zdrava. Na sebi imam trenutno najdeblje termo čarape do koljena, duge gaće, bokserice, tajice, potkošulju, debelu majicu i oko struka aktivirane bombe i projektile.'

'A grudnjak?'

'Grudnjak imam na glavi kako bih što manje čula tvoje gluposti svakodnevno prevaljene preko usta.'

>> Ljubav ipak (ne)pobjeđuje sve

'Kako si drska.. grrrr. Dođi na posao.'

'Neću.' Poklopila sam slušalicu i hladnokrvno telefon bacila kroz prozor.
Začuo se ženski glas s ulice popraćen uz puno ružnih riječi nakon kojih se moje komunikacijsko sredstvo vratilo kroz prozor i razbilo staklo.

Nema veze. Promatrajući razbijeni prozor dva sata, napokon sam se ustala i zakrpala ga vrećicama iz trgovine. Kada sam već bila na nogama, odlučila sam tako u pidžami i papučama s glavom kravice odnijeti pismo u Mentorov sandučić. Na putu do njega, zastala sam ispred uličnog svirača u kojeg sam buljila do te mjere se uplašio. Iznad glave mi se upalila žaruljica i zamolila sam čovjeka da pođe sa mnom doma kako bi odsvirao ljubavnu pjesmu nakon što nazovem Mentora.

No prije toga smo zajedno krenuli odnijeti pismo. Malo dalje smo naišli na djevojku koja također svira i pjeva na ulici. Normalno da sam i nju zatražila istu stvar.
S potpunim neznancima i u mom originalnom outfitu, krenula sam ostaviti pismo u sandučić, pa tek onda napraviti koncert preko mobitela u svom stanu.

Stigavši kući, smjestila sam ih kraj mobitela te rekla da se uštimaju i otpjevaju pjesmu mog brata Dalibora 'Dan mi je' koja u sebi sadrži točno one riječi koje opisuju što osjećam prema Mentoru. Plan je upalio tek kada sam zamolila djevojku da nazove sa svog mobilnog aparata, a njih dvoje su istu otpjevali neuobičajenom brzinom, jer sam ja inzistirala da ubrzaju ne bi li čuo sve ključne riječi prije no što poklopi.
Nakon obavljenog plana, čekala sam odaziv. Kako je sat otkucavao i sadržaj kutije keksa se smanjivao, ništa se nije događalo.

Kad odjednom, zvono na vratima.

Potrčala sam u uvjerenju da je riječ o mojoj ljubavi, ali nakon otvaranja vrata ugledala sam šefa.

'Što hoćeš?', upitala sam

'Pa došao sam vidjeti što ti je', odgovorio je i ušao u stan.

Nakon dva dana nepričanja i plakanja, osoba koja me najviše iritirala, uspjela me nasmijati. U tom trenutku su ponovno zazvonila vrata i ja sam u trenutnom veselom duhu otvorila. Ispred mene je stajao Mentor koji je ugledao šefa ujedno i bivšeg iza mene te se okrenuo kako bi otišao.

Potrčala sam za njim u želji da ga vratim. U oooogromnoj želji da ga vratim!
'Što hoćeš sad od mene? Vidim da se lijepo zabavljaš i da si odmah našla zamjenu. Što izvodiš sada?', upitao je bijesno.
'Nisam išla na posao, pa je došao vidjeti jesam li živa. Što sam mogla, istjerati ga van?'

'Da, jadnica, glumiš veliku žrtvu, a nasmijana od uha do uha. Daj, molim te, poštedi me tih gluposti. Nemaš ti pojma što je ljubav.'

'JA?!!?Ja ne znam što je ljubav? Nije li ljubav kada jedva čekam svaku nanosekundu da prođe kako bih ti bila što bliže? Nije li ljubav to što zadrhtim svaki puta kada pomislim na tvoj glas, na tebe samog? Čak i kada si ljut i bezvoljan i tada si mi svijetlo u prostoriji gdje jesmo, to nije ljubav,ha?Ako nije, onda ne znam što je ljubav. U pravu si. Ma znaš što, uopće me više ne zanima trud oko tebe. Volim te i to je jedino što je meni bitno, a ako tebi nije, onda se makni iz mog života. Radije ću patiti tjedan (čitaj godinu) dana, nego cijeli život dokazivati se kako sam ti vjerna. Ja dobro znam kakva sam, a ti ako to još nisi prepoznao u meni, onda mi i ne trebaš!'

U trenu kada sam se okrenula, uhvatio me za ruku i poljubio.

'Ti si nemoguća. Eto kakva si. I to je ono što me nevjerojatno privlači kod tebe.'

Vratili smo se u moj stan u kojem je još uvijek bio šef koji se maksimalno uživio u tursku sapunicu.
Primila sam ga ispod ruke i rekla: 'Ajde van, sutra ću doći na posao.'

Ugasila sam televizor i pogurala ga van. Imala sam pune ruke posla, a u koncepciju toga, ovaj se nije uklapao. U mojoj glavi ne, a u njegovoj sigurno je.
Vratila sam se u zagrljaj svome Mentoru i upitala je li pročitao moje srcedrapajuće pismo.

'Jesam. A to je trebalo biti ljubavno? Meni je više sličilo na pismo doktoru sa simptomima infarkta ili neke slične bolesti. Samo mi nije jasno zašto je mirisalo na wc, ali od tebe je, pa me ništa ne može iznenaditi. A ono ubrzano pjevanje ne bih komentirao', nasmijao se.

Nakon kiše gotovo uvijek dolazi sunce. Kada malo pokisnemo, uskoro dobijemo i priliku da se dobro osunčamo dok opet iznova ne pokisnemo. Tako se vrtimo u začaranom krugu cijeli život.

I nitko u nama ne želi izići iz tog kruga, jer iskreno, tko bi htio doživotno biti sretan ili pak biti tužan.

Taman kada neka viša sila osjeti da se od prevelike količine kiše možemo razboljeti, pošalje nam u život sunce da se oporavimo, a kada nas to sunce ne grije nego prži, pošalje nam kišu da nas ohladi.

Takav je život, pun uspona i padova. I kao takav.... jako mi se sviđa!
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju