Dragi Papirko, znaš li što je gore od mlade, nezaposlene osobe u današnje vrijeme? Odgovor na to pitanje je: trudna(!), mlada i nezaposlena osoba

Koliko god mi se prije dva tjedna život činio nepodnošljivim, potpuno je neusporedivo sa životnom situacijom u kojoj se trenutno nalazim. S obzirom na moje stanje nameće mi se jedno pitanje: 'Hoću li se ikada zaposliti?!'

Moj stan. Moj unajmljeni stan. Njegovi zidovi, mirisi u njemu kao i sam namještaj, sve me iritira. I ti hormoni, ooooo Bože, ti hormoni ženi stvarno nisu trebali. Nakon pola sata smijeha u istoj sekundi histerično plačem i već nakon pet minuta žestokom silinom nabijam ručnike u ormar u koji apsolutno ne stanu.

I glava me svrbi. Češem se poput psa, neki dan u trgovini su majke djecu udaljavale od mene da ih ušima ne zarazim. Na medicinskom portalu piše da su tome uzrok živci. MA DAJ?!!! Uistinu ne znam tko bi bio živčan s obzirom da je nezaposlen, čeka bebu i nalazi se u podstanarskom stanu. Bezveze dijagnoza, imam sve preduvjete za smirenost. Živjela ironija!

>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje

S poslanih 40 zamolbi i ostalih dokumenata s epitetima, za to vrijeme dok sam čekala moguće odbijenica ili poziv na posao odlučila sam pljeskati u publici tv emisija ne bih li zaradila novac.

Samouvjereno sam uzela najveći paket emisija koji se nudio, a jedini paket koji sam donijela doma je bila moja torbica sadržaja jednog od simptoma trudnoće. Očigledno nije bila baš dobra ideja.

Kako je Ivina sestra studentica, našla mi je honorarni posao preko student servisa koji uopće nije bio loš. Naime, radilo se o anketiranju za određenu tvrtku koja je na temelju istoga radila statistike. Prvi zadatak je bio intervju s direktorom određenog, ne baš uspješnog, prodajnog lanca. Pomislila sam kako je taj zadatak prava sitnica s obzirom da sam dugo godina radila kao novinar i proći će maksimalno bezbolno.

Kako stara poslovica glasi 'dobro odijelo sva vrata otvara' tako sam i ja (dok sam još u mogućnosti) na sebe nabacila pravi poslovni look ne bih li ostavila što bolji dojam.
Ulaskom u zgradu naišla sam na dvije uplašene djelatnice koje su nešto promrmljale i otrčale poput zeca sa satom iz Alice u Zemlji Čudesa. Nema veze, krenula sam dalje do vrata na kojima piše TAJNICA. Poprilično uplašena žena gledala me pogledom taoca u iščekivanju da se predstavim. Nakon mog predstavljanja, upućena u razlog dolaska, odvela me do direktora. U uredu je sjedio čovjek cca 40-tak godina.

'Zdenka pitaj ju `oće`l šta pop`t', progovorio je i gledajući u nju u malom uredu 2x2.

Odbila sam na što me on pogledao kao da mi je odjednom burek narastao na glavi.

'Zdenka, zatvor` vrata', naredio je
Kako su vrata bila iza mene, ponudila sam se da ih zatvorim, na što je ova skočila kao puma prema vratima i zatvorila ih. Da sam to učinila, vjerujem da bi posljedice bile stravične.

'Šta, kakva pitanja, da čujem', poprilično prepotentno naslonio se na stol.

'Provodimo statistike u ekonomiji, a upravo iz tog razloga sam...' prekinuo me: 'Kakva pitanja, šta, pucaj'.

Da, da sam James Bond definitivno bih pucala, barem u strop. Savršena ideja!

'Dakle, prvo pitanje je..' otvorila sam skriptu s pitanjima i opet me prekinuo: 'Šta ti to ne znaš napamet,a?' gledao me odurnim pogledom

'Ne, iz tog razloga što sam ih tek sinoć dobila na kućnu adresu', odgovorila sam već nemirnim tonom.

'Briš van! Ko sam ja tebi da se ti na meni učiš? Ti se na meni nećeš učit, ajd van i dođi u ponedjeljak', tjerao me zato što nisam napamet naučila 500 pitanja s ponuđenim odgovorima.

'E ne idem van! Ustala sam se ujutro da bih s vama obavila razgovor i ima da mi odgovorite na pitanja koja ću pročitati ili se nećete naći među uspješnim poslovnjacima u 2010. godini', znala sam da će to upaliti, jer je sve neuspješniji. Ego je ego i svatko ga ima.

Nakon što sam pročitala dva pitanja, iziritiran mojim čitanjem s papira, živčano je zgrabio anketu i ispunjavao je pritom me ispitujući koliko ima stranica, točan broj pitanja itd...

Nakon sat vremena maltretiranja, vratio mi je ispunjenu anketu te pitao s podsmjehom 'Olko si zaradla sade?'

'To se ne pita isto kao što se damu ne pita za godine. Nego, zanima me još nešto. Biste li ikada primili ženu, koja je u drugom mjesecu trudnoće, u radni odnos?'

'Nikada! Ta ni sanduk ne može nosit` i sam bi na bolovanje išla. To bi mi bio drač u firmi.'

Šokirana zbog odgovora, teškog srca uputila sam mu zahvalu na ustupljenom vremenu, rukovala se te otišla iz tog pakla u kojem sam ostavila oko 20-tak žena koje se s njim suočavaju iz dana u dan po osam, ako ne i više sati dnevno.

Povratkom u stan, ne raskomotivši se, sjela sam zamišljeno na kauč gledajući u jednu točku.
Takav čovjek nije u manjini već u većini poslodavaca.

Potpuno shvativši ogromnu količinu gorčine zbog teškog vremena u kojem se nalazim, više nisam mogla zamisliti gdje se vidim za 5 ili 10 godina. Cilj mi je živjeti normalno, zaposliti se i nakon što platim režije i hranu, priuštiti si nekakav minimalan luksuz iz vlastitog zadovoljstva. No ne znam smijem li uopće težiti određenom cilju kada mi se nakon samo jednog susreta čini da ga je gotovo nemoguće ostvariti.

Dok sam nježnim, kružnim pokretima rukom dodirivala svoj trbuh, svakim tim pokretom sam osjećala sve intezivniju čvrstinu svoga bića. Unatoč pitanjima u mojoj glavi, ustala sam se, skinula kaput i krenula printati zamolbu, C.V. i životopis, jer vjerujem da ipak postoji netko kome neću predstavljati korov u firmi.

Vjerujem da postoji netko tko poštuje ljudski život. I isto tako vjerujem da ćemo si moje dijete i ja, nakon što platim režije, stanarinu i kupim hranu, moći priuštiti luksuz iz vlastitog zadovoljstva. Zašto tako čvrsto u to vjerujem? Zato, jer moje dijete to zaslužuje. I njegova mama također.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju