U zagrebačkoj Ulici baruna Trenka, na kućnom broju jedan, smješten je cijeli niz na prvi pogled nimalo privlačnih, ali opet zanimljivih ormara koji se protežu od poda do stropa, a između njih prostora je taman toliko da se dvije odrasle osobe uspiju mimoići.
Te svjetlosmeđe drvene grdosije pune su ladica i polica, s vratima koja najčešće treba još jednom pritisnuti da bi se zatvorila do kraja, a u sebi kriju pravo bogatstvo i dokaz su da prvi dojam često vara.
Na spomenutoj adresi u samom centru grada je, naime, dom "Posudionice i radionice narodnih nošnji" zahvaljujući kojoj je svaki kutak tih, na prvi pogled neuglednih, ormara ispunjen vrijednim narodnim nošnjama.
Unutra su uredno složene košulje, pregače, podsuknje, cipele, nakit, suknje... od kojih mnoge uopće ne nalikuju narodnim nošnjama, barem ne onakvima kakvima ih obično zamišljamo. I krase ih čudesni, često rukom izvezeni, detalji.
70 GODINA RADA
Ova kulturna ustanova koja je prošle godine proslavila 70. rođendan jedinstvena je u Hrvatskoj, a 15 zaposlenih bavi se prikupljanjem, iznajmljivanjem, rekonstrukcijom, restauracijom i primjenom narodnih nošnji.
Među njima je i Bojana Poljaković Popović, viša stručna suradnica za kulturne i edukativne programe, kojoj je Posudionica, što usputno, što kao radno mjesto, dio života već osam godina.
Posudionica je počela kao servis koji se bavio prikupljanjem i iznajmljivanjem narodnih nošnji KUD-ovima jer se nakon 2. svjetskog rata dogodio veliki 'boom' u folklornom amaterizmu. Osnivalo se sve više KUD-ova, javila se potreba za servisom i tu se pojavila Posudionica.
Prikupljanjem nošnji javile su se i druge djelatnosti, javila se potreba da počnemo sami izrađivati nošnje, one koje se više nije moglo kupiti na terenu, koje se nizu zadržale...
Iz toga se onda razvila naša rekonstruktorsko-restauratorska radionica u kojoj zaštićujemo narodne nošnje, izrađujemo ih za naše potrebe, za potrebe drugih društava, za privatne osobe, za Ansambl Lado.
Onda se iz svega toga, iz naše zbirke, razvila i izložbena djelatnost. Mi u svojim izložbama prikazujemo nošnje i imamo godišnje koncerte na kojima predstavljamo suradnju s kulturno-umjetničkim društvima u smislu da oni nastupaju u našim nošnjama iz čuvane zbrike, ispričala nam je Bojana u nekoliko crtica povijest Posudionice.
Predmeti u Ulici baruna Trenka služe za izložbene svrhe, dok se nošnje u Kulturnom centru Travno mogu posuđivati.
ODAKLE SVE TE NOŠNJE?
I dok su nekad nošnje prikupljali hodajući po selima, danas društvene mreže čak i u ovom svijetu imaju veliku ulogu. Učinile su Posudionicu vidljivijom.
Nećete vjerovati, ali nas doslovno svaki dan netko nazove da ima narodnu nošnju koju bi prodao.
Prije je naš ravnatelj obavljao prikupljanje na terenu, zvalo bi se u sela, pitalo bi se ima li netko nošnju, a danas ljudi s nama kontaktiraju... Ili znamo nekoga u nekom selu pa nazovemo i kažemo što nam treba i znaju li nekoga tko prodaje, objašnjava Bojana.
Zbirka danas ima 31.500 predmeta koji su raspoređeni na dvije lokacije, a jedan dio najveće zbirke nošnji u Hrvatskoj smješten je, vrlo zgodno, na platou najveće zgrade u Hrvatskoj, gigantske Mamutice.
Na pitanje koliko uopće ormara imaju, Bojana kroz smijeh odgovara da ne zna, ali da ih može prebrojiti.
No bitnija je od broja ormara činjenica da je svaki komad iz zbirke pomno označen, a kada bi se svi oni kompletirali u nošnje, vrlo bi vjerojatno cijela Mamutica, koja ima oko 5000 stanara, mogla osvanuti u tradicionalnom ruhu.
Imali smo koncert u studenom na kojem je bilo oko 400 izvođača i gotovo svi su bili u našim nošnjama, a mi nismo ni blizu ispraznili ormare, kaže Bojana.
Razlika između nošnji u centru grada i onih na platou Mamutice jest ta da su ove prve originali – čuvana zbirka koja vrlo rijetko, gotovo nikada ne napušta svoj dom, dok one u Travnom služe za posuđivanje i dostupne su svakome.
Ako trebate nošnju, najavite se telefonom kako bi vam kolege pričuvale nošnju koju želite. Nakon toga dođete u Kulturni centar Travno i posudite nošnju. Cijena posudbe cijelog kompleta je 150 kuna za tri dana, kaže Bojana, uz napomenu da primjerice KUD-ovi, škole i vrtići imaju subvencionirane cijene.
U sklopu Noći muzeja 1. veljače možete zaviriti u prostorije Posudionice i radionice narodnih nošnji i uživo vidjeti što kriju njihovi ormari.
TKO RADI NOŠNJE?
A da bi ta nošnja bila spremna za posudbu, netko je treba i izraditi. Svake godine zbirka Posudionice veća je za oko tisuću predmeta. Konkretno, u 2018. godini 650 predmeta ušlo je u zbirku otkupom, a 400 izradom.
Na pitanje koliko traje izrada jedne narodne nošnje, Bojana odgovara da to ovisi od nošnje do nošnje, o ručnom vezu, tkanju... Cijeli postupak može trajati i godinu dana, a izvan Posudionice postoji cijeli jedan mali svijet zahvaljujući kojem je sve to moguće.
Nama izrada u biti ovisi o našim vanjskim suradnicima koje smo stjecali godinama. To je lokalno stanovništvo Slavonije, Like, BiH, Vojvodine, pa čak i Mađarske koje se bavi ručnim radom odmalena, koje je to naučilo od svojih baka, mama.... To je lokalno stanovništvo koje poznaje lokalne tehnike.
Kad se radi o nekakvom tradicijskom rukotvorstvu, kod nas se pripremaju materijal, konci, uzorak, precrtava se shema na platno i onda se šalje našim vanjskim suradnicima. Kada oni završe te fragmente, šalju ih natrag nama i mi sve spajamo u gotove predmete.
Dakle, kad se šije, kroji, to se radi kod nas, a ručni rad se radi vani jer mi bez naših vanjskih suradnika ne bismo mogli ni u godinu dana napraviti nošnju, kaže Bojana.
Svako ljeto u Pučišćima na otoku Braču Posudionica organizira radionicu tradicijskog tekstilnog rukotvorstva i izrade narodnih nošnji. Prijave se otvaraju u travnju.
POSAO KOJI NIJE NIMALO LAK
Da bi te gotove nošnje zasjale u baš svakoj prigodi, brinu se tri stručne suradnice, rekonstruktorica narodnih nošnji, rekonstruktorica folklornih kostima, restauratorica tekstila, tri preparatora narodnih nošnji i voditeljica posudbe.
Svaka se nošnja nakon povratka u Posudionicu pere, pegla, slaže točno kako treba.
Sve se nakon povrata treba vratiti u prvobitno stanje kako bi se moglo vratiti u ormare. Svi mi na neki način radimo na održavanju nošnji, a ono je vrlo složeno jer svaka nošnja, svaka regija ima svoje regulative, pravila koja se tiču održavanja, slaganja, čuvanja...
Ne slažu se sve nošnje na isti način. Posavina je, recimo, jako složena u nabore, ako se samo jedan nabor, odnosno falda izvuče, mora se ponovno preslagivati, objašnjava Bojana.
Cijeli proces traje i nije tek "iz ruke u ruku pa u ormar".
Imamo jednu narodnu nošnju koja je zapravo utjecaj građanske mode iz Posavine, ona je vjenčanina, haljina za vjenčanje koja ima sve elemente tradicijskog odijevanja, ali je izrađena od čipke, izgleda jako građanski. Kad je vidite, nikad ne biste rekli da je to narodna nošnja. I sve je napravljeno od markizeta na kojem je vezeno.
Jako je delikatna i kad je trebamo fotografirati, kolege imaju strašan problem složiti je zbog sitnih faldi i tog markizeta koji bježi pod rukama. Kolega kad mora slagati vjenčaninu kaže da mu je to kao kazna, smije se Bojana.
No, kazna ili ne, svaki je detalj bitan i na svaki se detalj pazi, što potvrđuje i činjenica da je svaki predmet u zbirci označen s četiri broja: prvi broj označava lokalitet (trenutačno je više od 240 lokaliteta); drugi broj označava predmet (npr. 01 je ženska košulja); treći broj pobliže označava predmet (npr. materijal od kojeg je napravljen) i četvrti broj je redni broj po kojem znaju koliko je predmeta u zbirci.
MOŽE LI SE IZMJERITI VRIJEDNOST NOŠNJE?
I svaki od tih više od 30 tisuća predmeta ima svoju vrijednost. Ako govorimo o onoj novčanoj, ona u mnogim slučajevima nije nimalo zanemariva, a ako govorimo o sentimentalnoj, tu se u priču gura riječ neprocjenjivo.
Na pitanje postoji li neka nošnja za koju se ipak može reći da je vrjednija od drugih, Bojana odgovara da bi to možda mogla biti jedna originalna nošnja iz Trogira. Možda ona zbog svile i jer je dosta stara, rekla nam je, ali odmah nakon toga zaključila da je vrijednost nošnji ipak malo kompliciranija od pukog zbrajanja nekakvih novčanih iznosa.
Jedno je materijalna vrijednost pa nešto može vrijediti tri tisuće kuna, a može vrijediti 15 tisuća. Ali imate ljude, pogotovo u Slavoniji gdje se tradicijsko odijevanje još uvijek jako njeguje i čuva, koji imaju nešto što su naslijedili od bake, prabake i to ne bi prodali ni za suho zlato.
A imate onda i nekoga tko naslijedi kuću, nađe neke nošnje, ništa mu ne znače i baci ih. Stoga, vrijednost je relativna stvar, zaključuje Bojana i nastavlja.
Razlika je u cijeni i kad vi nešto kad naslijedite, recimo komplet posavske nošnje iz Banovine koja je dosta bogata, specifična, ima puno rada. Vi ste to dakle naslijedili, znate da nešto vrijedi, htjeli biste prodati, ne treba vam, prodat ćete za 3, 4, 5 tisuća kuna.
Ali kad bi netko išao nanovo raditi tu nošnju, pa kupi materijal, zna koliko sati je uložio u to, koliko je materijal koštao, ha, onda će je prodavati za 15, 20 tisuća kuna, objasnila nam je.
Posudionica i radionica narodnih nošnji dobitnica je Povelje RH za doprinos očuvanju i primjeni hrvatske kulturne baštine.
KOMAD KOJI BI HTJELI
Poput svake žene koja uvijek ima još barem jedan komad odjeće koji bi rado vidjela u svom ormaru, tako i u Posudionici imaju neke svoje želje.
Kako nam je objasnila Bojana, u njihovoj zbirci slabije su zastupljene mediteranske nošnje i naravno da ih, kaže, mogu rekonstruirati i napraviti vrlo sličnima originalu, ali rado bi imali više takvih primjeraka u zbirci.
A onda dodaje jednu malo specifičniju želju.
Postoji taj jedan komplet u Posavini... Znate, Posavina inače nije rađena zlatom, posavske su nošnje više od svile ili tkane, ali imaju u jednom mjestu nošnju na svili vezenu zlatom i to je jedan jedini komplet koji postoji, privatno je vlasništvo.
Mi dakle znamo gdje je i netko je čuva. E, to kad bismo imali, to bi nam bio zaista specifičan komad, komplet koji bismo htjeli imati u zbirci, priznaje Bojana.
DJELIĆI POVIJESTI
Dok jednog dana, nadamo se, i ovu nošnju ne slože u neki od svojih ormara, na njihovim policama i dalje će svoje mjesto imati dovoljno komada koji su djelići povijesti.
Jedan je takav dio povijesti i nošnja iz Baranje koja je u ratu izbodena bajunetom. U Posudionici su odlučili da ju neće restaurirati – jer najlakše bi, kaže Bojana, bilo zakrpati rupe.
Tako danas ta nošnja sa svakom svojom rupom priča priču o jednoj baštini koja je svojevremeno teško stradala, ali i priču o sobama i hodnicima punim ormara i ljudi koji će se i idućih 70 godina brinuti da ta baština ne padne u zaborav.
U svijet narodnih nošnji barem na trenutak zavirite i u našoj fotogaleriji, a pročitajte i priču o haljini u čijoj izradi ništa nije bilo slučajno.
