Kad je u pitanju dijete, roditelji ne biraju sredstva. Ali ponekad nemaju izbora. Roditelji iz malih gradova i sela čije se dijete bori s malignom bolešću u tim teškim danima ne mogu svu pažnju posvetiti samo i isključivo svojoj djeci, saznaje Provjereno. Oni moraju imati i krov nad glavom. I novac za prijevoz do bolnice. I biti odvojeni od ostatka obitelji. Ili, ostaviti dijete samo u bolnici za vrijeme kemotarapija.
7 godišnji Leo i njegov 4-godišnji brat Luka su gotovo 400 kilometara daleko kod kuće, došli su s mamom u Zagreb. Tu im je lijepo, kažu, jer se mogu puno igrati. Došli su jer je Luka morao napraviti pretrage u nekoliko zagrebačkih bolnica. 'Vodimo se kao izliječeni, ali moramo svaki mjesec dolaziti na kontrole. Nije nam teško, bilo nam je prije puno teže', kaže Leova i Lukina majka Kristina Vadas.
Leo je liječen od zloćudnog tumora osteosarkoma, a majka kaže da moraju čekati još 3 godine kako bi se smatrao izliječenim. 'Svaki mjesec dolazimo vaditi krv, nemamo zasad ni tumorskih stanica ni ništa, i nadamo se da će tako i biti iduće tri godine i onda smo gotovi sa svime što se tiče bolnice', kaže Kristina.
U bolnici puna 404 dana
Nives je 10-godišnjakinja iz Ladislavaca. U toj sitnoj curici čuči mali div, hrabri, borbeni i uporni div koji je pobijedio leukemiju. Zato sa samo 10 godina Nives ima i preveliko životno iskustvo.
'Kad sam otišao u bolnicu imao sam 13 godina. U bolnici sam bio 13 mjeseci, 404 dana. Sam si moraš posložiti da je to tako i onda ti automatski vrijeme drugačije prolazi. Kad sam ja došao, bilo je dečki i djece starije od mene. Imao sam društvo tako da je bilo jednostavnije provoditi vrijeme', svojih bolničkih dana prisjetio se Davor Penava iz Đakova, danas 16-godišnjak, koji je liječen od akutne limfatične leukemije visokog rizika.
'S obzirom na to da je sam od sebe takav i optimističan i vedre naravi da je to koliko god bilo teško uspio nekako prebroditi', opisuje svog sina Goroslava koja je s Davorom otišla u Zagreb tek dva mjeseca nakon što je rodila najmlađeg sina Luku.
Više od godinu dana njihova obitelj živjela je na relaciji Zagreb – Đakovo. Leova obitelj tako već dvije godine. Kao i većina koja ne živi u glavnom gradu, ni ove obitelji u Zagrebu nemaju ni kuću ni stan. Tek na kraju dana, kad smjeste dijete u bolnicu i još uvijek pod šokom, ipak se u jednom trenu pitaju, gdje će spavati?
Tako osjećaj opisuje Leova majka Kristina. 'Ne znam, najvjerojatnije ispred bolnice! Jer da budem iskrena, ne znam. Nas su tako uputili iz Osijeka odmah, taj dan su otkrili tu bolest i odmah su nas uputili u Zagreb, nismo stigli kontaktirati nikoga, a niti imamo ikoga u Zagrebu, tako da ne znam. A stan bi bio preskup da bi se plaćao. A hotel pogotovo', iskreno govori Kristina.
Za veliku pomoć potrebno je samo malo mašte i volje. Udruga se snalazi na sve načine da bi opstala. Jer znaju da moraju
'Roditelji u tom trenutku ne razmišljaju, ulaze i u kredite i ako je u pitanju kuća prodaju je, dat će sve, zanima ih samo dijete', kaže Davorov otac Željko. Srećom, u Hrvatskoj postoji nekoliko udruga koje u najtežim trenucima razumiju roditelje i znaju kako im pomoći. Jedna od njih je Udruga Moje dijete, koja je ovim obiteljima ponudila smještaj.
Gradski stan za one kojima je najpotrebniji
Izborili su se za gradski trosoban stan u Sesvetama zbog kojeg roditelji mogu biti sa svojom djecom kad su im najpotrebniji! Tamo je ekipa Provjerenog i snimala malenog Lea s majkom i bratom. 'Da nema tog stana, mislim da nitko ne bi bio uz svoje dijete, u biti svi roditelje koje ja znam iz ovog stana, koji koriste ovaj stan, u biti su relativno siromašni, kako bi se reklo, i dosta nam je teško svima, stvarno', priznaje Kristina.
Davorova obitelj se prvih mjeseci svakako snalazila, a onda su u ovom stanu pronašli stabilan smještaj. 'Bez obzira na to što je on bio 'ajmo reći veliko dijete, 14 godina, njemu je jako značilo kad smo mi uz njega, pogotovo kad su terapije postale teže', kaže Goroslava, Davorova majka. Sve borbe udruge Moje dijete vode volonteri, na čelu sa Sonjom i Goranom, također roditeljima oboljele djece. Goranova Nives je s 4 i pol godine otišla u bolnicu u Zagreb, na više od godinu dana, jer bliže njezinim Ladislavcima nema dječje onkologije.
'Neprekidno, supruga je bila dva mjeseca konstantno u Zagrebu. Nakon toga, da smo tri puta mjesečno odlazili u Zagreb, nekad sam ja vozio, nekad je išla javnim prijevozom kako smo kada mogli, zavisno od nalaza. I osim toga, kad smo završili sa terapijama u Zagrebu, morali smo svakodnevno putovati odavde 25 km do Osijeka na vađenje krvi da se vidi kakvi su nalazi poslije primljene terapije. Možete zamisliti koliko je to koštalo, to su ogromni novci koji su otišli', priznaje Goran.
Pomoć udruge kod prijevoza, lijekova
Udruga pomaže kod popusta u javnom prijevozu. Kod hitne nabave lijekova. I skupih ortopedskih pomagala. Pruža psihološku pomoć. I još puno toga. Apsolutno ovise o donacijama. A molbi roditelja za pomoć ima previše.
'Nemaju financijskih sredstava jer su potrošili svoja financijska sredstva dolazeći s djetetom u Zagreb na liječenje, a žive možda od minimalca ili čak možda obitelji koje nigdje nitko ne radi i onda kad nam traže financijska sredstva da im pomognemo, da im ne isključe struje, a mi smo nemoćni, to je izuzetno teško', otvoreno i nemoćno priča Goran o iskustvima udruge Moje dijete. Ali, oni su uz roditelje i nakon bolnice.
'S tim obiteljima nakon što prođu evo tako jedan težak trenutak u svom životu, niko se više ne bavi. S tim djetetom sve se nekako zaboravi, znate, i to je nešto najtužnije', kaže Sonja i dodaje kako se broj obitelji čija djeca obolijevaju od malignih bolesti u njihovoj županiji povećava. 'Sad trenutačno mi brojimo 50 obitelji s područja samo Županije osječko-baranjske. 50 obitelji, od toga ove godine izgubili smo 6 članova. Samo ove godine. To znači da godina još nije završila, a mi smo svaki drugi mjesec ostali bez jednog djeteta. Eto to vam daje veliki motiv, stavrno morate potegnuti da čovjek ne treba žaliti svoga vremena i sebe, ali stvarno moramo biti sretni kad možemo pomoći.'
Ove obitelji su ih, unatoč večlikoj podršci svojih bližnjih, ipak trebali. 'Jako puno znači da imaš nekoga gdje se možeš obratiti za bilo što. Za bilo kakvu informaciju, za smještaj, za bilo kakvu pomoć, da postoji netko tko te može negdje uputiti. Vidiš da nisi sam, a to jako puno znači', kaže Goroslava, samo jedna od mnogo roditelja koji su u udruzi Moje dijete naišli na širom otvorena vrata kad im je to bilo najpotrebnije.
Davorovi roditelji nakon svega što su prošli aktivno pomažu udruzi i roditeljima koji trebaju pomoć. A sada je pravo vrijeme da se svi uključimo. I mi na Novoj TV odrekli smo se svojih božićnih poklona i taj smo iznos donirali udruzi Moje dijete.
