Nova istraživanja pokazuju da sklonost prema određenoj hrani kod male djece može biti povezana s rizikom od pretilosti kasnije u životu.
Roditelji i skrbnici mogu utjecati na sklonost prema određenoj hrani, a ovdje ćemo opisati neke strategije koje mogu biti korisne kao i one koje mogu imati suprotan učinak.
Pretilost – genetska i uvjetovana okolinom
Pretilost je složeno stanje na koje utječu i genetika i čimbenici iz okoline. Za odrasle je karakterizirana kao indeks tjelesne mase (BMI) ≥ 30 kg/m2, dok je prekomjerna tjelesna težina od 25-29,9 kg/m2. Kod djece, prekomjerna tjelesna težina i pretilost se definiraju pomoću ljestvice rasta i prilagođavanja BMI. Trenutno u Europi, jedno od petero djece ima prekomjernu tjelesnu težinu ili je pretilo. Ta djeca imaju povećan rizik od razvoja kroničnih bolesti kao što su bolesti srca i dijabetes.
Geni određuju sklonost da postanemo pretili, a prehrana i tjelesna aktivnost mogu biti odlučujuće u kojoj mjeri će se pretilost razviti. Osim toga, veliki utjecaj na izbor hrane ima okolina.
Nova istraživanja ukazuju da roditelji (staratelji) mogu izravno ili neizravno utjecati na sklonost djeteta prema određenoj hrani, što opet utječe na energijski unos. Istraživanje koje je uključilo djecu u dobi kada prelaze na čvrstu hranu pa do polaska u osnovnu školu (pet ili šest godina starosti) ukazuje da prehrambene navike usvojene u ranoj dobi utječu na izbor hrane tijekom cijelog života. Roditelji mogu snažno utjecati na izbor dječje hrane jer imaju pojačanu kontrolu nad dječjim aktivnostima u toj dobi, a vanjski utjecaji, poput škole i vršnjaka, obično su minimalni. Nakon što djeca krenu u školu, većina je već razvila svoje prehrambene sklonosti (volim ili ne volim) tako da je uvođenje promjena u prehranu znatno teže. Pozitivan utjecaj roditelja je od vitalnog značaja za usvajanje zdravih životnih navika kod njihove djece u ranoj dobi.
Sklonosti u ranom djetinjstvu
Bebe imaju urođenu sklonost prema određenim okusima i nesklonost prema ostalim okusima. Dojenčad preferira hranu slatkog okusa i odbacuje hranu gorkog okusa, kao što je neko povrće. Ovo se može sagledati kao evolucijski mehanizam, jer je u prošlosti, slatki okus ukazivao na izvor energije (kalorije), dok je gorki okus ukazivao na hranu koja je potencijalno otrovna. Neki znanstvenici pretpostavljaju da djeca počinju prihvaćati gorki okus u dobi od 14-180 dana.
Kako djeca odrastaju, mogu odbijati hranu i postaju izbirljiva oko određenih namirnica. Nesklonost za kušanje nove hrane naziva se neofobija. Neofobija je minimalna oko šestog mjeseca starosti, tako da je dojenčad tada najspremnija kušati novu vrstu hrane.
Kategorija hrane koju dojenčad obično odbacuje je povrće, što lako može dovesti do smanjenog unosa hranjivih tvari. To predstavlja izazov za mnoge roditelje, a oni reagiraju na razne načine. Neki daju svojoj djeci ono što ona žele da ih smire, drugi prestaju davati djeci jako ukusnu hranu, inzistirajući na voću i povrću, nagrađuju djecu nakon što pojedu hranu bogatu hranjivim sastojcima, ili ne čine ništa od navedenog.
Najnovija istraživanja ukazuju na razloge takvog ponašaju djece prema hrani te što roditelji trebaju učiniti za poticanje zdravih prehrambenih navika koje će trajati u odrasloj dobi. Reakcije roditelja koje se baziraju na intuiciji kao što su ograničavanje unosa nutritivno manje vrijedne hrane, inzistiranje na hrani bogatoj hranjivim tvarima ili nagrađivanje za dobro ponašanje - zapravo bi mogle imati suprotan učinak i dovesti do usvajanja nezdravih prehrambenih navika, što bi moglo dovesti do pretilosti kasnije u životu.
Ograničenja i pritisci
Roditelji ponekad svojoj djeci ograničavaju unos vrlo ukusne (a često i energijski bogate) hrane nadajući se da će djeca odabrati zdravije namirnice, ali to često ima suprotan učinak. Ograničavanje ukusnih jela kod djece obično povećava njihovu želju baš za tim jelima. Osim toga, neke studije su pokazale da su djeca kojima su roditelji ograničavali određenu hranu, imala veću vjerojatnost za povećanu tjelesnu masu kasnije u životu. Ograničenja također mogu učiniti da djeca jedu i kada nisu gladna. To može spriječiti mogućnost samoregulacije – trebalo bi naučiti djecu da obratite pozornost na vlastite fizičke i unutarnje znakove gladi i sitosti. Nasuprot tome, umjereno ograničavanje određene hrane može biti korisno. Djeca čiji su roditelji umjereno ograničavali određenu vrstu hrane, konzumirala su manje kalorija od druge djece čiji roditelji su potpuno ograničavali pojedinu hranu ili je nisu nimalo ograničavali.
Za razliku od ograničavanja, neki roditelji vrše pritisak na svoju djecu da jedu voće i povrće , što može imati negativan učinak. Pritisak djecu često odvraća od određenih namirnica i također je povezan s manjom tjelesnom težinom i izbirljivošću u prehrani. Mnogi znanstvenici smatraju da pritisak roditelja na djecu da jedu određenu vrstu hrane može doprinjeti usvajanju loših prehrambenih navika i mogu onemogućiti da djeca sama određuju unos hrane na temelju osjećaja sitosti i gladi.
Nagrađivanje
Nagrađivanje djece za pravilnu prehranu je druga uobičajena praksa među dobronamjernim roditeljima. Međutim, nagrađivanje s vrlo ukusnom hranom može umanjiti svrhu nagrađivanja. Kada se ukusna hrana nudi kao nagrada, dječja želja za 'nagradom' se povećava upravo preko hrane pomoću koje su roditelji pokušavali potaknuti djecu da jedu. Osim toga, nagrađivanje ne dopušta djeci da razviju unutarnju motivaciju za pravilnu prehranu. Roditelji mogu postići bolje rezultate nudeći djetetu razne namirnice, počevši u mlađoj dobi te da učestalije nude istu vrstu hrane čak i ako se djetetu izbor ne svidi isprva. U isto vrijeme, psiholozi zaključuju da ljudi često trebaju nagradu za motivaciju. Britanska studija je pokazala da je najučinkovitiji način da se poveća unos povrća u prehrani ako djeci između četiri i šest godina za pojedeno povrće poklonimo naljepnicu, u odnosu da im samo ponudimo povrće uz ili bez verbalne pohvale.
Obrasci ponašanja
Djeca promatraju kako se ponašaju ostali u njuhovoj okolini, a kad su djeca mala, roditelji (a ponekad braća i sestre) su glavni uzori u njihovom životu. Stoga će djeca vjerojatno usvojiti iste prehrambene navike kao i njihovi roditelji. Budući da roditelji imaju najveći utjecaj u životu djeteta, važno je da oni pokažu dobar primjer. Okolina djelomično može biti uzor u prehrani. Ljudi češće jedu vani, što može značiti sužen izbor hrane u odnosu na principe pravilne prehrane. Isto tako, manje se obiteljskih obroka jede kod kuće, a to je pravo mjesto gdje roditelji svojim primjerom mogu utjecati na usvajanje pravilnih prehrambenih navika. Neofobija se često može prevladati kod djece koja imaju pozitivne uzore. Djeca će prije probati nepoznatu hranu ako vide da je netko drugi jede. Osim toga, kada roditelj uzme zalogaj dječje hrane i pokazuje znakove uživanja, dijete će prije probati hranu.
Što mogu još učiniti roditelji?
Odgojiti djecu da usvoje zdrave prehrambene navike može izgledati zastrašujuće, ali to ne mora biti. Ono što je najvažnije, roditelji trebaju davati djeci raznoliku hranu, počevši u ranoj dobi. Djeca će često odbaciti određene namirnice, jer su za njih nove. To se može dogoditi nekoliko puta dok ne razviju naklonost za tu u početku nepovoljnu hranu. Koliko je točno puta potrebno djetetu ponuditi hranu prije nego je prihvati ovisi o nizu čimbenika, uključujući dob djeteta, početnu naklonost toj hrani, novoj vrsti hrani i prethodnoj izloženosti novim okusima. Jedan pokušaj je dovoljan za neku djecu, dok druga zahtijevaju više pokušaja.
Veličina porcije ili obroka je također vrlo važna. Ako povećamo količinu povrća u obroku, a smanjimo količinu energijski bogate i nutritivno siromašnije hrane pozitivan je doprinos prema pravilnim prehrambenim navikama.
Način na koji će voće i povrće izgledati na tanjuru utječe na vjerojatnost da će ih djeca probati. Jedno istraživanje pokazalo je da su djeca jela više voća kada je bilo u nekom zanimljivom obliku (npr. brodić) u odnosu na obično narezano voće.
Roditelji mogu pozitivno utjecati na prehranu djece na slijedeći način:
• Budite pozitivan uzor tako što ćete jesti različite vrste voća i povrća.
• Osigurajte raznovrsne nutritivno bogate namirnice kao što su voće i povrće za svoju djecu, počevši kada se uvodi kruta hrana.
• Odredite vrijeme obroka i jedite zajedno kao obitelj.
• Ponudite nove hranjive namirnice, koje dijete ne prihvaća pri prvom pokušaju, 5-10 puta.
• Dopustite djeci da sami odrede kada su gladni i siti.
• Pohvalite djecu i/ ili ponudite nagradu koja nije hrana, poput naljepnica, kada jedu voće i povrće ili kada probaju novu hranu.
• Umjereno ograničavajte unos određene hrane i educirajte djecu da sve namirnice i hrana mogu biti dio pravilne prehrane u pravim količinama.
• Potičite, ali ne vršite pritisak na djecu da jedu voće i povrće.
• Ponudite veće porcije povrća ili poslužite povrće kao predjelo.
•Učinite da voće i povrće bude vizualno primamljivo
