Tijekom posljednjih mjeseci moglo se čuti koliko su medicinske sestre i bolničari na prvoj liniji obrane od koronavirusa, dok su se istodobno morali boriti za to da im se ne smanje plaće. Upravo su oni prvi ne samo u ovoj borbi nego i naš prvi susret s medicinom kada stupimo u bilo koju zdravstvenu ustanovu. Medicinske sestre i bolničari su prvi koji će nas smirivati, pa i držati za ruku kada vide koliko nam je određena situacija teška, a čitava priča s priznavanjem ove struke kao iznimno potrebne počela je s Florence Nightingale.

Ova hrabra žena, rođena 12. svibnja 1820. nije ni slutila da će promijeniti ne samo stanje u bolnicama nego i niz drugih žena nadahnuti na jednak put.

Njezinu je ocu iznimno stalo do njezina obrazovanja, što u viktorijanskoj Engleskoj i nije bio čest slučaj, pa ju je poučavao filozofiji, književnosti, povijesti, matematici, a vrlo se rano već znala izržavati na francuskom, talijanskom, njemačkom, grčkom i latinskom. Uvijek bi radije raspravljala s ocem o filozofiji nego obavljala poslove vezane uz kućanstvo koji su se tada smatrali isključivo ženskima. No zahvaljujući netradicionalnom odgoju, znala je da je stvorena za nešto više.

Kada je imala 16 godina, navodno je osjetila kako ju je Bog pozvao da pomaže drugima, da smanji njihovu bol i patnju. Kada je razmišljala o tome koji bi to poziv mogao biti, sestrinstvo joj se nametnulo kao logičan izbor.

Međutim, iako je već ranije brinula za bolesne članove šire obitelji, njezina želja za tečajem sestrinstva nije naišla na odobravanje roditelja. Smatrali su da s obzirom na svoje znanje i društveni položaj zaslužuje neusporedivo više od brige za bolesnike.

Zahvaljujući Florence Nightingale za bolesne više nisu brinuli bližnji ili časne sestre, nego profesionalne medicinske sestre koje su imale potrebno obrazovanje

Usprkos tome, 1850. otisnula se u Njemačku gdje je pohađala dvotjedni tečaj i naučila osnove sestrinstva. Zahvaljujući poznanstvima, unatoč protivljenju obitelji, nekoliko godina kasnije počela je i raditi kao bolničarka u Londonu, a potom je stigao Krimski rat u kojem je igrala važnu ulogu u njezi ranjenih vojnika i civila. Objavila je niz radova, statistika i pamfleta o stanju ranjenika, a pisala je i uglednom časopisu The Times s prijedlogom za rješenje lošeg stanja bolnice u Istanbulu u kojoj se zatekla.

Naime, zajedno sa svojim timom došla je do zaključka da je jedan od uzroka loše njege vojnika i njihova vrlo sporog oporavka manjak sestara, manjak lijekova i potpuno zanemarivanje osnovnih standarda higijene na koje je tamo naišla. Upravo zbog velikog manjka osobalja, često je sama noću obilazila bolesnike od kreveta do kreveta provjeravajući njihovo zdravstveno stanje i tako dobila nadimak Dama sa svjetiljkom.

Kako to obično biva, kada neka priča dođe do medija, tek se tada stvari napokon pokreću pa je tako nakon objave u The Timesu stiglo rješenje britanske vlade koja je uposlila grupu radnika koja je dizajnirala novu bolnicu koja je potom brodom bila dostavljena u Dardanele i tamo sastavljena. Tako je nastala Renkioki bolnica, a smrtnost pacijenata bila je tek 1/10 one u Scutanariju.

Kraljica Viktorija dodijelila joj je posebno priznanje za zasluge u sestrinstvu i medicini.

Ono što je tamo činila zajedno s drugim medicinskim osobljem bilo je od presudne važnosti za ozdravljenje pacijenata: redovito kupanje, čista odjeća i adekvatna hrana. Bila je svjesna i važnosti mentalnog zdravlja vojnika koji su bili mjesecima, pa i godinama odvojeni od svojih najbližih pa im je pomagala u pisanju pisama, ali i edukaciji koja bi im odvratila misli od boli.

Stekla je veliko poštovanje vojnika i čitavog medicinskog osoblja, a kako je potanko poznavala sve pacijente i imala široko znanje o medicini, često su je čak i liječnici pitali za savjete.

Nažalost, i sama je oboljela, a spori oporavak ostavio je posljedice za čitav život. No jednom kada je došlo vrijeme završetka Krimskog rata, Florence se vratila u Englesku. U rujnu 1856. sastala se s kraljicom Viktorijom i princem Albertom kako bi raspravili o važnosti reforme sestrinstva.

Bio je utemeljen i fond s njezinim imenom, a većina tih novčanih sredstava bila je utrošena na osnivanje Škole sestrinstva u sklopu bolnice sv. Tome 1860. Svi njezini zapisi, istraživanja i promatranja postala su temelj za kurikul spomenute škole te se s pravom danas predstavlja kao utemeljiteljica modernog sestrinstva.

Do kraja svog života bavila se tim poslom koliko joj je god to dopuštala njezina invalidnost za koju se smatra da ju je prouzročila bruceloza zadobivena u Krimskom ratu, a njezinom najvećom zaslugom smatra se to što je implementirala profesionalne i educirane medicinske sestre u civilno društvo. To je značilo da za bolesne više nisu brinuli bližnji ili časne sestre, nego profesionalne medicinske sestre koje su imale potrebno obrazovanje.

Također je barem djelomično promijenila sliku medicinske sestre u javnosti 19. stoljeća te to više nije bilo viđeno samo kao zanimanje za siromašne žene bez obitelji. Ipak, kako je povijest pokazala, pred njima je bio još dug put za razbijanje predrasuda o njima, kao i borba za primjerenu plaću.

Medicinska sestra Ivana Dragojević, zaposlenica dječje bolnice u Klaićevoj
Medicinska sestra Ivana Dragojević, zaposlenica dječje bolnice u Klaićevoj (Foto: Zarko Basic/PIXSELL)