S obzirom na to da sam iz Međimurja, i ja sam odrastala uz tu tradiciju. Valentinovo se uvijek na taj način obilježavalo i kod kuće, i u vrtiću, i u školi.
Još od vremena naših djedova i baka djeca bi večer prije Valentinova na prozoru ostavila malo brašna, mlijeka, soli, kvasca i svih ostalih sastojaka koji su potrebni da se ispeku kolači povodom "svadbe" ptičica. Dakako, te kolačiće odnosno male pletenice u obliku ptičica od dizanog tijesta pekle bi mame i bake, a na samo valentinovsko jutro, razmjestile bi ih po vrtu, balkonu ili prozoru.
Djeca su tako bila uvjerena da su im to ostavile ptičice. S obzirom na to da se sredinom veljače već redovito čuje i glasanje vrapčića od ranog jutra, to je dodatno pridonosilo čitavom ozračju. Usto, ako bi tog dana osvanulo sunčano jutro, vjerovalo se da proljeće samo što nije stiglo.
Na samo Valentinovo djecu u Međimurju dočekuju kolačiči koje su "ispekle" ptičice.
Ta se tradicija jako štuje i u odgojno-obrazovnim ustanovama na sjeveru Hrvatske, pa je gotovo nemoguće da taj dan djecu ne dočekaju kolačići ili barem kupovni keksi. U nekim se vrtićima, kao i osnovnim školama, organizira i pravo slavlje, nalik svadbi, na kojem djevojčica i dječak "stupaju u brak" u slavu ptičica. Jednog takvog sjećam se iz svojih vrtićkih dana.
Čak i sada, kada sam debelo u odrasloj dobi, uvijek se pobrinem da na Valentinovo imam barem neke kekse u svom domu, a priču o "ftičekima koji se ženiju" redovito sam prenosila i na svoje učenike te ću nastaviti i sa svojom djecom.
To je sjajna prilika da djecu upoznate s bogatstvom hrvatskih običaja i vratite onu čaroliju djetinjstva kakvu mi odrasli pamtimo.
