Kada govorimo o aktivistkinjama za ženska prava u svjetskim razmjerima, jedno od najvećih imena svakako je ono Glorije Steinem, novinarke, predavačice, feministkinje i dobitnice američke Predsjedničke medalje slobode.
Mala Gloria Maria Steinem, rođena na današnji dan 1934., nije imala bajkovit početak, no čini se da je je borba za bolju budućnost i prava žena koja će obilježiti njezin život potekla od njezinih predaka.
Naime, njezina je baka Pauline Perlmutter Steinem bila predsjednica Zajednice sufražetkinja u američkoj saveznoj državi Ohio, a upravo će se toj tematici posvetiti i Gloria.
Iako je djetinjstvo provela živeći prvo u kamp-kućici s roditeljima, a nakon njihove rastave s majkom koja je bolovala od ozbiljne depresije, te nije sustavno pohađala školu do svoje 11. godine, jednom kada je ušla u obrazovni sustav, nizala je odlične ocjene, a potom upisala i fakultet, i to studij međunarodnih odnosa, što je bio vrlo rijedak izbor za žene u ono vrijeme. Stipendija koju je dobila omogućila joj je da dvije godine kao studentica boravi u Indiji, gdje se prvi put osobno upoznala s pokretima za ljudska prava.
Već je tada počela raditi kao novinarka, a po povratku u Sjedinjene Države potpuno se posvetila tome, istodobno se strogo opirući braku. Kako je nekoliko desetljeća kasnije rekla u brojnim intervjuima, brak je bio posljednje što joj je kao mladoj ženi bilo na pameti. Tu je instituciju vidjela kao svojevrsne okove, što je sasvim razumljivo, jer se tijekom pedesetih i šezdesetih godina od žene očekivalo da se uda, rodi nekoliko djece i brine za supruga. To nije bio put koji je ona bila željela.
Upozoravala na nepostojeća ženska prava
Upravo suprotno, činila je sve da ukaže na nepravdu koja se događa ženama u odnosu na muškarce. Šira javnost zapazila je njezin novinarski rad kada je napisala članak naziva „Bila sam Playboyeva zečica“. Naime, Gloria se pod krinkom zaposlila u njujorškom Playboy Clubu i u članku otkrila sramotne uvjete u kojima te žene rade kao konobarice. I nakon toga nije imala namjeru stati.
Nakon godina novinarskog iskustva bila je jedna od suosnivačica New York Magazine, u kojem je redovito pisala kolumnu o političkim temama. Jedna od njezinih najboljih i najzapaženijih kolumni iz tog vremena bila je „Nakon crne moći, žensko oslobođenje“.
Također se oštro protivila Vijetnamskom ratu, upozoravala na opasnosti sakaćenja ženskih genitalija u afričkim plemenima i podržavala transrodne osobe.
S vremenom je počela surađivati s drugim feministkinjama poput Belle Abzug i Betty Friedan te je bila i jedna od suosnivačica Nacionalnog ženskog političkog kluba koji se zalagao za rješavanje gorućih problema s kojima se žene susreću.
Prva na naslovnicu časopisa stavila temu obiteljskog nasilja
Kako je već bila suvlasnica magazina, u njega je dodala poseban prilog naziva Ms, koji će kasnije postati zaseban časopis (naziv koji se u anglosaskom području koristi bez obzira na to je li žena udana ili ne, za razliku od Mrs koji označava udanu ženu i Miss koji označava neudanu ženu).
U njegovu samostalnom izdanju, nekoliko godina nakon prvog broja, na naslovnicu je stavljena goruća tema obiteljskog nasilja. Te 1976. godine, bilo je to prvi put ikada da neki časopis tu temu stavlja na svoju naslovnicu i otvoreno progovara o njoj.
Iako je sudjelovala i u Pokretu za ženska prava i svim svojim bićem isticala važnost ženskih pitanja, nailazila je i na brojne kritičare, među kojima su, dakako, bile i žene koje su joj zamjerale zbog njezina glamuroznog načina života.
U svoj toj borbi, pred Glorijom se našla još jedna – naime 1986. godine dijagnosticiran joj je rak dojke. Srećom, bio je u ranoj fazi te se uspjela izliječiti i nastaviti s aktivizmom. Tada je napisala knjigu „Unutarnja revolucija: Knjiga samopouzdanja“, čija je okosnica bila važnost unutarnje ženske snage.
No druge su je feministice prozivale i govorile da time samo bježi u „zgodnije“ okruženje, daleko od aktivizma na ulicama.
Gloria nije krila da ju je ta osuda neugodno iznenadila jer je čvrsto vjerovala u to da žena prvo mora imati unutarnju snagu kako bi se mogla nositi s vanjskim nepogodama,
Prva je na naslovnicu svog časopisa stavila temu obiteljskog nasilja.
Ona ju je itekako imala te nikada nije podilazila očekivanjima okoline. Zato je u brak ušla s punih 66 godina. Bila je poznata po svojoj uzrečici da žena treba brak toliko koliko riba treba bicikl, no u zrelim godinama ipak je napravila taj korak. Udala se za poznatog aktivista i borca za prava životinja Davida Balea, oca glumca Christiana Balea.
Dakako, i tada je doživjela napade pojedinaca zbog tog svog čina kao zakleta feministkinja, no bračna sreća trajala je samo tri godine, do suprugove smrti.
Zbog svega što je tijekom nekoliko desetljeća učinila za žene diljem SAD-a, pa i svijeta, ovjenčana je brojnim nagradama, a bivši američki predsjednik Obama dodijelio joj je i Medalju slobode. Njezino je ime i u "Pričama za laku noć za mlade buntovnice", 2. dio.
Nema sumnje da je riječ o jednoj od najvećih feministkinja, kojoj možemo zahvaliti što je na svjetsku scenu donijela goruća pitanja, a svoje ime i danas koristi u te svrhe jer borba za ženska prava, čini se, nikada ne prestaje.
