U Zagrebu je to tako, barem u gradskim vrtićima. Prenapučenost je ogromna, više nego dvostruko od propisanih pravila. Roditelji se zezaju kako su djeca kao u zatvorima trećeg svijeta gdje je jednostavno previše ljudi u jednoj sobi s premalo čuvara.
Pa nema preodgoja, njihov boravak svodi se tek na čuvanje unutar zidina kako ne bi pobjegli.
U jednoj jasličkoj grupi jedna teta radi ujutro, druga popodne. Susreću se tek kad djecu valja nahraniti za ručak i staviti na spavanje oko podne. Nije to lak posao. Dvadeset djece najesti pa staviti na spavanje.
Tete se nerijetko ljute što ih ne zovemo odgajateljicama, imaju i hashtag #odgajateljicenisutete, ali kao roditelj mislim da je fokus poruke potpuno pogrešan. Izmjena titule neće ništa pomoći - ni njima ni djeci. Uostalom, tete svi volimo, označujemo tim terminom određenu bliskost s njima.
Preponosna sam na naše tete odgajateljice, dižem im kapu za svaki odrađeni dan, jer nije lako raditi s 22 ljudi, a pogotovo kad su ti ljudi mala nesamostalna bića koja učestalo plaču.
Trebamo se mi roditelji i odgajateljice zajedno boriti da se poboljšaju standardi.
Nažalost, odgajateljice u trenutnoj situaciji gotovo da i jesu samo tete, draga stvorenja koja im olakšavaju život i paze na njih. Jer ne stignu biti odgajateljice onako kako bi trebale, onako kako su se školovale za to, kako žele ili kako roditelji od njih očekuju. Pa kada da stignu sve napraviti?
Zamislite dan koji provodite sami s 22 djece.
Tijekom toga dana imate razne zadatke:
• 3x hranjenje,
• 1x odlazak na spavanje
• presvlačenje pelena (u jaslicama jer mališani još ne odlaze na WC samostalno).
To je u minutama:
22x2x po 2 minute presvlačenje pelena: 88 minuta ili 1,5h dnevno tete provedu samo mijenjaju pelene!
Hranjenje traje ukupno isto 1,5h.
Spremanje za odlazak u dvorište te povratak 30 minuta.
Vrtićko dijete u vrtiću bude otprilike 7 sati, od čega 2 spava. Dakle, od preostalih 5 sati čak 3,5 sata tete provedu obavljajući tehničke zadatke.
Znači da odgajateljice imaju tek 1,5h da se s djecom igraju ili da rade neke edukativne stvari. Što je najbolje, u tome uspijevaju. I ja sama ne znam kako!
HVALA VAM TETE ODGAJATELJICE!
Preponosna sam na naše tete odgajateljice, dižem im kapu za svaki odrađeni dan, jer nije lako raditi s 22 ljudi, a pogotovo kad su ti ljudi mala nesamostalna bića koja učestalo plaču, bore se jedni s drugima oko igračaka i uglavnom ne znaju reći što im je. U ime svih roditelja želim vam reći jedno veliko HVALA ZA SVE, ZA SAV TRUD!
No, može biti bolje. Treba biti bolje. Odgajateljicama treba pomoć. Treba im puno više nego što trenutno dobivaju. A od toga će profitirati i naša djeca koja će odrasti uz pažnju odgajateljica, što u sadašnjoj situaciji baš i nemaju napretek.
Mnoga djeca urliču čim vide roditelje, popuste im kočnice koje su držali tijekom boravka u vrtiću, prepuste se frustraciji. Viđam to svakog dana. Jer djeci treba pažnja.
Iskopirajmo Dansku!
Prije mjesec dana bili smo u Kopenhagenu, gdje nam žive prijatelji s troje male djece. Naše vrtićke priče nisu za usporedbu osim ako ne želite plakati.
U Danskoj odgajaju sretne ljude. A sve kreće s vrtićem. Standard je jedna odgajateljica na troje djece!
Po tom standardu u našoj vrtićkoj skupini bi trebalo biti 7 teta, ne 1 na 22 djece u svakoj smjeni. (Istina, u Danskoj ćete mjesec dana vrtića platiti oko 3000 kuna, u nas je prosjek 300. Da, ali prosječna danska plaća je 40.000 kuna pa je njima vrtić bagatela.)
Naši prijatelji oduševljeni su vrtićem. Osim što imaju manje grupe, imaju i više odgajatelja. I da, stalno su vani pa su i djeca minimalno bolesna. Vani su jer odgajateljice stignu presvući troje djece.
Šetali smo gradom u jutarnjim satima i nailazili na grupice vrtićke djece. Istina je to što su nam ispričali prijatelji – zaista je po 2-3 djece na jednu odgajateljicu.
Znate što još stignu raditi s djecom te odgajateljice? Učiti ih kako da budu bolji ljudi.
Svi vrtići imaju program empatije. To u prijevodu znači da otvoreno pričaju o problemima pred drugom djecom te da svi zajedno razgovaraju o nekom problemu i rješenju. Djecu se uči prihvaćanju različitostima i pomaganju drugoj djeci, razvijaju im osjećaj empatije s drugima i kolektivne brige.
Možda je zato procijepljenost u Danskoj na gotovo 80 posto, a sve epidemiološke mjere ukinute su nakon ljeta. Jer je Dancima usađeno u karakter misliti na druge.
