Glavna opsesija nekih roditelja, a ponajviše teta čuvalica i baka, jest da dijete slučajno negdje ne padne i da se ne isprlja. Ajd, još razumijem ovo s padanjem jer pad može biti nezgodan, ali što ako se dijete zaprlja? Prije bih se zabrinula ako se ne zaprlja. Kakvo je to dijete?
Nemoj tu hodati, tu je lokva, bit ćeš sva mokra!
Eto, već si zaprljala majicu, a taman smo je obukli.
Nemoj trčati, past ćeš!
NE NE NE NEMOJ NE NE NE NEMOJ NE NE NE NEMOJ NE NE NE. Koje ste ne zapamtili?
Ako stalno ponavljamo iste riječi, dijete će razviti filter da ih ne čuje. Zamisliti da vama netko stalno govori ne ne ne ne ne. Jednostavno oglušite na to. Isto je i s djecom. Ne čuju ono „ne“, ali čuju ostatak rečenice. I kad mislite da vas dijete ne doživljava, u pravu ste. Uopće vas ne doživljava.
A kad se dogodi neka situacija gdje zaista trebate viknuti Ne! i spriječiti neku katastrofu, dijete možda neće shvatiti da je taj vaš povik bitan i neće se zaustaviti. Uostalom, uvijek vičete, što bi sad bilo drugačije. Zato riječ „ne“ koristite birano i ciljano.
Teško je zaustaviti se i ne reći ne. Koliko god sam knjiga pročitala o odgoju mentalno zdrave djece, koliko god znam da bih trebala riječ „ne“ dozirati na kapaljku, i sama je prečesto koristim. Prečesto za moj pojam, za nečiji tuđi možda premalo.
Pustite djecu da istražuju, budite tu za njih da stvorite povjerenje, vičite ne baš kad to treba i uživajte u razvoju svojih mališana.
Djeca trebaju roditelja da ih vodi kroz odrastanje, da ih usmjerava. Ako imamo potpuno povjerenje u roditelja, lakše ćemo prolaziti kroz faze razvoja nego ako se roditelja bojimo.
Želite li da vas djeca slušaju jer vas se plaše ili jer vam vjeruju?
Pokušajte djecu što manje ograničavati, a što više usmjeravati. Umjesto da mu kažete što da NE radi, kažite mu što DA radi. Je li zaista bitno ako uprlja majicu? Mislim da je to bitnije vama zbog vaše prezentacije kao majke ili oca u društvu.
Prošlog vikenda napokon je bio pravi topli sunčani dan pa smo ga kao obitelj proveli uglavnom vani, po prirodi i parkićima. Roditelji su odjenuli svoju djecu u lijepu odjeću i poveli ih na igranje.
Ne trči ko divljak, past ćeš i razbit zube!
Ne možeš u blato, tu je prljavo.
Marko, jesam li rekla ne!?
Ove sam tri rečenice čula. U parkiću! Gdje vodite dijete da se zabavi, istrči i istražuje. Ovog puta nisu to bile dadilje i bake, koje inače po parkićima često viču „nemoj“ jer imaju strah od roditelja koji su im djecu dali na povjerenje (pa shvaćam njihovu poziciju i zašto to viču).
Mina je sjedila usred polusuhog blata s lopaticom i grabljicama. Rukama je onda premještala grude zemlje i smijala se ko da premješta ne znam što. Jedina je bila u tom blatu iako su se ostala djeca isto htjela tu igrati. Dio roditelja me gledao kao da nisam normalna jer mi dijete sjedi na zemlji i još je ja potičem i igram se s njom umjesto da kao oni sjedim na klupici i izdajem naredbe.
Već smo navikle na to, redovno se igramo kao djeca, tako da - istražujemo. Sjednemo usred gomile lišća na podu i šuškamo, skupljamo kestene, tresemo drvo, kopamo blato. Mina padne i ja ne reagiram skakanjem (govorim o onom padanju kad se spotaknu sami o sebe i dočekaju se na ruke, ne o nekim situacijama ugroze).
Naučila sam je kako da se digne, govorila često nema veze što si pala, bitno je da si se ponovo digla, mrlje koje su nastajale na odjeći gledala sam gotovo sa zadovoljstvom jer sam znala da dijete živi, da istražuje i skuplja znanje. Vlažne maramice ne nosim po parkićima.
ALI SVE JE PUNO BAKTERIJA, SKUPIT ĆE NEŠTO.
Ako tako razmišljate, nemojte guglati koliko bakterija živi u i na vašem tijelu, nemoj guglati mikroorganizme kojih vam je puno lice, poludjet ćete. Od bakterija ne bježim iako se čuvamo.
Oprezni smo kad je u pitanju korona, redovito peremo rukice, odjeća se pere… ali ne želim biti rob antibakterijskih maramica. Nije dobro ni sve dezinficirati. Takvo okruženje nije zdravo za izgradnju imuniteta, a bome ni mentalnog zdravlja djeteta.
Ako dijete učimo da se svega boji i da mu ne dopuštamo igru kroz istraživanje (skakanje po lokvicama je baš to - uče akciju i reakciju!), kako ćemo od njega stvoriti biće koje samo zaključuje. Hoće li to dijete, jednom kad nas ne bude u blizini, početi istraživati samostalno? Neka djeca hoće, radit će vam iza leđa sve nedopuštene stvari. Ja sam ipak za to da takve stvari prolazimo zajedno.
Dat ću vam jedan primjer.
Mina se s nekih sedam-osam mjeseci odlučila kretati. Do tada je bila na podu ili na kauču, više-manje ograničena u kretnjama. No ubrzo je željela sama sići s kauča. Umjesto da sam poslušala glas u glavi koji je govorio stavi joj neku pregradu, što ako padne!?, odlučila sam je naučiti kako da sama sigurno siđe i puže. Okrenula bih je na prsa, spustila jednu pa drugu nogu i rekla Bravo!. To smo ponavljale desetak puta prije nego što je sama uspjela to napraviti. Višestruko nam se to isplatilo. Nikad nije pala s kauča.
Na isti smo je način učili kako da ovlada nekim drugim stvarima.
Bez brige, nisam ja neka ni zen majka ni zen osoba. Čak bih za sebe rekla da sam s one strane krivulje nervoze. Ali nekako ne vidim smisla u stvaranju negative unaprijed, u zabranama. Zabrane samo izrode kreativne načine snalaženja, laganje i slično, i kod djece i kod odraslih.
Pa što ako je Mina nekad živčana i ne radi apsolutno ništa što bih ja htjela? Možda je gladna ili nenaspavana ili joj je samo takav dan. Kao da mi sve slušamo… skupim snagu i nađem neko OK rješenje. Bacila je igračke na pod više puta prije nego što sam shvatila da molim te, nemoj bacati igračke na pod njoj baš ništa ne znači. Kao ni sad to pokupi i vrati na mjesto.
Umjesto da naređujem, spustila sam se s njom na pod i rekla Ajmo zajedno ovo pokupiti, ti reci mami di što stoji i na to je odlično reagirala. Igračke sad baca na pod isključivo kad joj se spava, već znam da je to svaki dan oko 18:30, nekih 45 minuta prije uobičajeno legne u krevet. To je njezin način da mi kaže „dosta mi je svega za danas“.
Isto je i s prljavštinom i trčanjem i skakanjem. Radimo sve to zajedno da joj pokažem da nije bauk i da joj pokažem kako je sigurno.
Ako krene prema blatu, kažem veselo A di ti je lopatica? kako bih joj dala do znanja da je to u redu, a pritom je učim kako baratati zemljom. Ali isto tako i kad dođemo kući, kažem Ajmo prati rukice.
Pustite djecu da istražuju, budite tu za njih da stvorite povjerenje, vičite ne baš kad to treba i uživajte u razvoju svojih mališana.
