Knjiga donosi snažnu i iskrenu zbirku od 14 kratkih priča koje progovaraju o iskustvima žena čiji se glasovi rijetko čuju u javnom prostoru, nudeći emotivan i autentičan pogled na njihove nevidljive stvarnosti.
U Anatomiji poslušne žene kroz 14 kratkih priča upoznajemo žene u gotovo svim životnim fazama – umorne radnice koje svakodnevno nose više nego što priznaju, majke koje se bore s izolacijom i tugom, kćeri koje se pokušavaju otrgnuti transgeneracijskim traumama, single žene koje su umorne od pitanja 'A kad ćeš ti'…?, razvedene koje skupljaju svoj život iz temelja, bake koje tek sada žele učiniti nešto za sebe, žene koje su postale čudovišta jer ih je život lomio predugo i žene koje se prvi put usuđuju reći: 'Dosta', napisali su na svom profilu, a mi smo s njima razgovarale i saznale što zapravo možemo pronaći u ovom vrijednom djelu.
Što vas je potaknulo da napišete Anatomiju poslušne žene i koja je bila ključna ideja iza knjige?
Potaknulo nas je to što se o ženama na Balkanu i dalje premalo piše kroz prizmu patrijarhata i njegovog stvarnog, svakodnevnog utjecaja na ženske živote. Patrijarhat nije apstraktan pojam, on je utkan u svaku poru svakodnevice, u odnose, očekivanja, ulogu majke, supruge, kćeri, partnerice. Mnoge žene ta pravila prihvaćaju bez preispitivanja jer su na njima odgajane.
Ključna ideja knjige bila je prikazati žene onakvima kakve doista jesu.
Naše junakinje nisu heroine koje spašavaju svijet, jer često ne mogu spasiti ni sebe. Neke su na dnu, neke su se iz tog dna počele izvlačiti i pokušavaju živjeti drugačije. Neke je patrijarhat deformirao, pretvorio u čudovišta, a neke su od njega svjesno otišle, odbijajući sudjelovati u pravilima koja ih guše. Sve su one stvarne, ranjive i prepoznatljive.
Kako ste birali priče i iskustva žena koje ste predstavili - i što vam je bilo najvažnije prikazati?
Najvažnije nam je bilo prikazati žensko iskustvo bez uljepšavanja. Prikazati sva njegova lica: žene koje su majke, supruge i partnerice, ali i one koje nemaju partnera dok im se približava četrdeseta; žene koje su nečije kćeri, žene koje brinu o drugima, često na vlastitu štetu.
Htjeli smo pokazati kako patrijarhat tiho i neprimjetno oblikuje živote žena i pretvara ih u osobe koje nikada nisu planirale postati. Kako se odluke ne donose uvijek slobodno, nego pod pritiskom očekivanja, straha, srama i potrebe za prihvaćanjem.
Na koji način se vaše aktivističko djelovanje prelijeva u književnost i kako se to vidi u ovoj knjizi?
I u Priručniku za preživljavanje i u Anatomiji poslušne žene bavimo se temama koje su prisutne i u našem svakodnevnom aktivističkom radu. Razlika je u formi. Iskustvo nam pokazuje da je ponekad lakše potaknuti promišljanje kroz priču nego kroz izravan aktivistički apel.
Kada pročitate priču o porođaju, o tuzi i izgubljenosti nakon njega ili o ženi koja cijeli život brine o drugima, a nikada o sebi, možda ćete jasnije razumjeti dubinu problema nego kad pročitate objavu koja izravno kritizira patrijarhat. Ovdje se on vidi kroz svakodnevne, životne situacije, one koje većina žena poznaje, ali ih rijetko imenuje.
Što biste voljeli da čitatelji/ce osjete ili prepoznaju dok čitaju ove priče?
Prije svega, voljeli bismo da čitateljice shvate da je moguće drugačije. Da postoji bolji, slobodniji život od onoga koji su živjele naše bake i majke. Istovremeno, važno nam je da postanu svjesne da patrijarhat i dalje djeluje kao tihi neprijatelj i ubojica ženske slobode.
Mnoge žene to ne primijete ili počnu primjećivati tek kasno u životu. Ako ova knjiga nekoga potakne da ranije postavi pitanja, prepozna obrasce i pokuša živjeti autentičnije, onda je ispunila svoju svrhu.
