Njezino ime na latinskom znači ona koja donosi pobjedu, a u slučaju Veronike "nomen est omen" nikad nije zvučalo kao veće proročanstvo.
Srednjoškolka Veronika Vilk stvorena je za pobjede i to one koje se upisuju u anale. Veronika je djevojka koja je Hrvatskoj donijela prvo svjetsko zlato u hrvanju od osnutka države.
U početku uopće nisam bila svjesna. Sve je bilo tako brzo, bila sam svjesna da sam tamo, ali nisam bila svjesna da je to povijesna medalja i da sam se upisala u povijest, skromno govori mlada Veronika Vilk za In Magazin.
Veliki uspjeh postigla je samo mjesec dana nakon što je pokorila konkurenciju i osvojila europsko kadetsko zlato. Nakon velikog europskog uspjeha, kaže, da svjetsko je išla bez ikakvih očekivanja.
Kad ste tamo, udari vas adrenalin, a medalja je došla spontano. Mislim da je tako i najbolje, govori Veronika.
Staloženost, koncentracija, psihološki faktor – mislim da su to najvažnije stvari koje određuju pobjednika. Kad dođe petnaestak hrvačica pitanje je samo je li to taj dan, hoće li se ona u tom trenutku posložiti kako treba i je li odlučila da ide do kraja, govori trener Ivan Lončarić.
Trener je s njom već dvije godine i on zna da u ovoj priči nema previše slučajnosti i sreće. iza svega stoji more suza, znoja i beskrajnih odricanja.
Nije lako ići u školu i na treninge. Sve ostalo treba stići između škole i treninga, poput učenja. I na treninzima dođu teški trenuci, ali onda pustimo koju suzu i krenemo dalje, kaže Veronika.
U ovom sportu uvijek treba biti hladne glave, a roditelji i prijatelji naše šampionke jedva su preživjeli trenutke koji su vodili do povijesnog uspjeha.
Mama, tata i ja uvijek sami gledamo njezine borbe. Pokušali smo jednom snimiti, ali bolje ne, to su suze, zagrljaji i slavlje, simpatično govori Veronikin brat David, a trener dodaje da je jako emotivno gledati kad hrva tvoj hrvač.
Njezina medalja nosi mnogo više od zlatnog sjaja. Otvorila je vrata na koja su dosad djevojčice oklijevale pokucati. Sada se, govori trener, sve više djevojčica upisuje na hrvanje.
Za Veronike početke u ovom sportu zaslužan je tata, također bivši hrvač.
Nikad ne bih došla na trening da me on nije dovezao, jer nisam imala pojma da hrvanje uopće postoji kod nas u Slatini. Prvo je svima bilo čudno, a mama u početku uopće nije mogla gledati moje borbe. Sada je drugačije svi su zadivljeni i čestitaju i svi su tu kao potpora, govori Veronika.
Zajedno smo u svemu i uvijek smo svuda išli zajedno. Roditelji su nas uvijek spajali. U dvoje je uvijek jače, tako su nas naučili, govori brat David i priznaje da je seka jača od njega.
A najveća snaga, ona unutarnja, ovu će pobjednicu gurati sve do Olimpijskih igara za pet godina jer je za nadolazeće još premlada i ne sumnjamo da će tada hrvatske boje krasiti olimpijsko postolje.
Cijeli prilog iz In Magazina pogledajte u nastavku.
