Hajde da u ovo adventsko vrijeme popričamo i o toj temi koja nas se na prvi pogled ne tiče. Radi se o malom postotku ljudi, ali ti ljudi su i naši susjedi, kolege s posla, učitelji naše djece, doktori koji nas liječe... Svatko u svom okruženju ima ih bar nekoliko, oni su naša braća i sestre. Ovo je zapravo baš božićna tema.

Pa krenimo. Sabor je nedavno izglasao Zakon o udomiteljstvu, prema kojem su istospolni parovi isključeni. Napuštenu djecu mogu udomiti parovi, samci, mladi, stari... Ali gej parovi ne. U njihovim domovima, prema hrvatskim političarima, ljubavi i toplog obiteljskog doma nema. To je poruka koju su naši predstavnici prenijeli kao državni stav. 

Mislite li i vi da su gej ljudi nesposobni za odgajanje djece?
Mislim, nemate vi ništa protiv, nek se oni vole, samo nek' to djeca ne gledaju. Da se ne zaraze. Uzalud deseci tisuća znanstvenih studija koje dokazuju da djeca gej parova ne postaju gej, to je gen koji se ne "uči" odgojem. Uzalud sve studije koje dokazuju da su za razvoj djeteta bitni samo ljubav, pažnja i odsustvo roditeljske agresije. Homoseksualnost nije prirodna, ali prirodno je ostaviti djecu u domu.

Neprirodno je da te grle dvije mame, a prirodno je da nečiji malenac plače sam ostavljen u sobi prepunoj ostalih siročadi bez ijedne mame da ga zagrli. Prirodno je i odrastanje u obiteljima zlostavljača, roditelja koji se mrze, roditelja koji se djeci ne obraćaju, ne vide ih.

Ništa ne može zamijeniti roditeljski zagrljaj i riječi - ne brini, ti si moj.



Ne mislim da su svi gej parovi divni, ima ih svakakvih, baš kao i heteroseksualnih – dragih, ludih, povučenih, destruktivnih, nasmijanih... Nema tu pravila. Veliki broj njih i ne razmišlja o djeci. Ali znate u što sam sigurna? Oni rijetki gej parovi koji se odluče u našem društvu odgajati dijete to dijete doista žele i itekako su o svojoj odluci promislili. Za razliku od nas "strejtera", njima se djeca ne "događaju", oni svaki korak moraju pažljivo isplanirati, dogovoriti, realizirati. I onda se ostatak života boriti za prihvaćenost. Djeca gej parova su ŽELJENA djeca.

Voljela bih da malo razmislimo o tome, i mi koje ne bi za njih trebalo biti briga. Mi koji svoju djecu imamo. Vi koji ste život podredili bolesnom djetetu. Vi koji se borite za svoje dijete, koji ste u iscrpljujućem postupku usvajanja. Vi drage prijateljice na umjetnoj oplodnji, izluđene hormonima i strahom hoće li se na testu napokon pojaviti čarobne dvije crtice. Svi mi smo na istoj strani! Sve nas veže ista emocija – naši su mladunci željeni i voljeni. Nije bitno kojeg smo statusa, obrazovanja, boje, ni za koga glasamo na izborima. To pravo ne smijemo uskratiti ni istospolnim parovima.

Ovo što čujemo iz Sabora, te jezive izjave političara o "mačevanjima spolnih organa" i "gologuzim orgijama" pred djecom... To je cirkus koji eventualno odražava tajne snove govornika, ali veze s realnošću nema. Kao što duhovito kaže moja gej prijateljica Milka – mi u svoja 4 zida zapravo nosimo kroksice i dosadne džempere, jedemo pizzu iz dostave i igramo play station. Malo mi je krivo što ne odgovaramo očekivanjima.

Ankete

(7417) Bi li gej parovi trebali imati upravo usvajanja djece?

rezultati povratak glasova1422
rezultati


Gej osobe žive identične živote kao i mi. Rade, planiraju, plaćaju račune, bore se poput svakog od nas. Kao i mi, neke od njih žele djecu, druge ne.

Osobno znam nekoliko gej parova s djecom, snađu se ljudi, bez obzira na zakonodavstvo, crkvu i moraliziranje. Frendice su bile u dugoj vezi i htjele su bebu. Prijatelj im je donirao sjeme, sad su najsretnije mame na svijetu. Tko je bio trudan, tko je rodio... Zar je važno? Jedino je važna divna mala Lana koja ide u vrtić u centru Zagreba, obožava Patrolne šape i već zna skoro sva slova.

Ne mislim da su svi gej parovi divni, ima ih svakakvih, baš kao i heteroseksualnih - dragih, ludih, povučenih, destruktivnih, nasmijanih.. Nema tu pravila.

Tete odgajateljice od početka su prihvatile situaciju kao uobičajenu, a djeci je ionako sve normalno dok ih sami ne kontaminiramo raznim pravilima i ogradama. Može se. Ljudi su divni, puno emotivniji i otvoreniji nego što nas žele prikazati. A strahovi i predrasude ono su na čemu moramo raditi kao društvo, a ne ih potvrđivati i zakonima im davati pravni okvir.

Gledam tu sirotu djecu po domovima.. Srce mi se para. I da je sirotište od zlata i dragulja, da košta kao tri spomenika hrvatskih predsjednika i pet biskupskih palača... Ništa ne može zamijeniti roditeljski zagrljaj i riječi – ne brini se, ti si moj. Oni te riječi nikada nisu čuli.

Ovaj Božić razmislimo što čini obitelj i zašto mislimo da netko na nju nema pravo. Obitelj je dom i ljubav, bilo biološka obitelj mame i tate, ili samohrane mame, oca, udomiteljska, posvojiteljska, obitelj s dvije mame ili dva tate. Sve njih treba voljeti, podržati i zahvaliti što su u svom životu našli mjesta za jednu malu osobicu za koju će im srce zauvijek kucati.