I tako je nastala serija Adolescence, jedna od najboljih Netflixovih serija u posljednjih nekoliko godina.
Ta je serija puno više od kriminalističke priče, ponajviše jer duboko analizira okolnosti koje oblikuju današnju mladež. Baš zato ona ne istražuje je li 13-godišnji Jamie Miller (Owen Patrick Cooper) ubio svoju školsku kolegicu, već kako se jedna obična obitelj nosi s nezamislivom tragedijom koja im zauvijek mijenja život.
"Adolescence" ne bježi od brutalne stvarnosti, već je secira nevjerojatnom preciznošću. Dok gledate te duge i neprekinute scene, obuzima vas osjećaj tjeskobe – i to zato što vam je jasno da je svaki detalj vjerodostojno prikazan.
Serija majstorski pokazuje kako kultura nasilja oblikuje sudbine mladih ljudi, a napisana je tako da tjera gledatelja da se suoči s nelagodom i postavi prava pitanja.
A pitanje je doista mnogo – o toksičnoj muškosti, obitelji, (dis)funkcionalnosti, očinstvu, internetu, vršnjačkom nasilju, životu nakon tragedije…
Profesor Ante Bagarić o seriji Adolescence
Na neka od njih pokušao je odgovoriti profesor Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče u statusu na svom profilu na Facebooku.
Njegov status prenosimo u cijelosti.
"Odmah na početku je jasno o čemu se radi. 13-godišnji dječak je nožem ubio djevojčicu iz iste škole. Serija se cijelo vrijeme fokusira na ubojicu i obitelj ubojice. I dok većina sličnih filmova nakon ovakvog uvoda obično nastavlja pričati o raznim oblicima nefunkcionalnosti i poremećaja u obitelji, u ovoj seriji redatelj je otišao sasvim u suprotnom pravcu.
A što ako su bili funkcionalni? Je li stvarno moguće da se nešto ovakvo dogodi u normalnim obiteljima. Što je to dobra, normalna, uspješna obitelj?
U seriji ima cijeli niz sjajno prikazanih emocionalnih nefunkcionalnosti jedne funkcionalne obitelji.
Jedan primjer mi je posebno zapeo za oko. Otac (briljantni Stephen Graham) pokušava sina uključiti u što više vannastavnih aktivnosti, pa tako dolaze i do nogometa. Sin loše igra, pa ga stavljaju na gol. Ali je loš kao golman i drugi roditelji mu se smiju (koncept projektivne identifikacije u grupi – žrtveni jarac).
Očekivano, i sin i otac osjećaju veliki sram u ovoj situaciji. Ali obojica biraju katastrofalna emocionalna rješenja za ovu neugodnu situaciju (jasno da su njihovi izbori dominantno nesvjesni). Sin lako podnosi smijanje suigrača i roditelja, ali razumijeva da je ocu vrlo teško, te prekida bilo kakvu komunikaciju s ocem (nisam ga mogao, smio, htio pogledati cijelo vrijeme).
Otac, također lako podnosi smijeh roditelja, ali razumijeva da je sinu iznimno teško i prekida emocionalnu komunikaciju s njim (krio sam pogled od njega). Ustvari obojica biraju isti, vrlo devastirajući emocionalni mehanizam.
Obojica pokušavaju napraviti najviše za onog drugog, ali nikako ne prepoznaju stvarne potrebe onog drugog. U ovakvim situacijama se traže i brzo nalaze rješenja (promjena trenera, tima, sporta, aktivnosti), ali odnos postaje sve gori i gori.
Na jednoj razini funkcionalnost obitelji se povećava (povećava se briga za članove obitelji), ali se nefunkcionalnost povećava još jače (sve se manje razumiju). A onda uskoro u rano jutro policija provaljuje u kuću (slomljena je lažna funkcionalnost) i odvodi sina (nefunkcionalnost postaje jasna i vidljiva).
Završava li priča s upadom policije? Ne, naravno. Redatelj perfektno prikazuje odnos susjeda i prijatelja prema obitelji i načine na koji se patnja obitelji nastavlja i prenosi na nove generacije (kćer)", napisao je profesor Bagarić na svom profilu na Facebooku i odgovorio na neka pitanja.
Incel kultura
Još jedno pitanje koje se nametnulo otkako je serija u fokusu jest pitanje o incel kulturi.
Ključan trenutak u seriji je kada detektiv Bascombe otkriva da je žrtva, Katie, uputila Jamieju niz poruka i emojija koji su ga optuživali da je incel, što sugerira da nikada neće biti poželjan ženama.
Taj čin javnog poniženja, dodatno pojačan kulturom društvenih mreža, postaje jedan od potencijalnih okidača njegova postupka. Ta etiketa na njega je posebno utjecala zbog vjere u lažnu statistiku da 80 posto žena privlači samo 20 posto muškaraca – jedne od klasičnih teorija incela.
Tko su inceli?
Incel kultura, skraćeno od involuntary celibate (nevoljni celibat), odnosi se na zajednicu muškaraca koji se smatraju nesposobnima za romantične ili seksualne odnose sa ženama.
Ono što je započelo kao prostor za dijeljenje frustracija s vremenom se pretvorilo u mizogini pokret ispunjen nasilnom retorikom, a u nekim slučajevima i stvarnim napadima.
Većina pripadnika incel zajednice osjeća se društveno izolirano, nesigurno i ljutito zbog svog neuspjeha u ostvarivanju romantičnih odnosa. Umjesto da traže konstruktivne načine za poboljšanje svog života, okreću se online forumima i zajednicama koje ih uvjeravaju da problem nije u njima, već u ženama i društvu. Tijekom godina incel ideologija se proširila i postala radikalizirana, promovirajući narative u kojima su žene isključivo odgovorne za njihove neuspjehe.
Nažalost, incel kultura nije ostala samo u digitalnom svijetu. Više napada diljem svijeta povezano je s osobama koje su se identificirale kao inceli ili su bile inspirirane tom ideologijom. Primjerice, Elliot Rodger 2014. godine u Kaliforniji ubio je šest osoba i ranio 14, a iza sebe je ostavio manifest u kojem je izrazio mržnju prema ženama, a u Engleskoj 2021. godine Jake Davison ubio je pet osoba, uključujući svoju mamu, dok je otvoreno na svojim društvenim mrežama podržavao incel kulturu.
Adolescence pokazuje kako incel ideologija nije rezervirana samo za odrasle muškarce na mračnim forumima na internetu, već se širi među tinejdžerima koji tek počinju shvaćati vlastiti identitet i odnose s drugima.
Jamiejeva nesigurnost i osjećaj odbačenosti odražavaju opasnu dinamiku u kojoj mladi muškarci, umjesto da uče kako zdravo komunicirati i nositi se s emocijama, posežu za destruktivnim idejama koje ih mogu odvesti u nasilje i smrt.
