"Želim ti ispričati svoje probleme jer će to možda nekome pomoći", rekao je trinaestogodišnji Jan kad sam ga pitala kako to da otvoreno želi govoriti o vršnjačkom nasilju. To baš i nije čest slučaj s njegovim vršnjacima, ali Jan zna da dobrota leži u pomaganju drugima.
Čovjek nikad ne bi pomislio da je taj nasmiješeni, komunikativni i empatični dječak prošao sito i rešeto.
Njegova mama Iva je osoba s 60-postotnim invaliditetom. Već desetljeće boluje od multiple skleroze, a Janov otac otišao je nedugo nakon što je dobila dijagnozu i nije se javio, izračunala je Iva dok nam je drhtavim rukama kuhala kavu, skoro devet godina.
Ova mala obitelj pozvala nas je doma kako bi nam ispričali priču o vršnjačkom nasilju, o posljedicama koje ono ostavlja na djecu i roditelje te o njihovoj borbi s bolešću koja nipošto ne smije biti povod za psihičko, fizičko i emocionalno nasilje.
O sve češćem problemu u školama, na igralištima i u WhatsApp grupama trebamo govoriti svaki dan, a posebno zadnje srijede u veljači kad obilježavamo Dan borbe protiv vršnjačkog nasilja. I ne, ne trebamo se boriti samo za one slabije, već i za djecu koju su životne okolnosti oblikovale u nasilnike, govori nam Iva i prisjeća se trenutka kad je sve počelo.
Slušajte, mama, imamo problem s Janom…
Obojici sinova dijagnosticiran je ADHD, starijem na motoričkoj bazi, mlađemu na mentalnoj. To je svakodnevni izazov. Za starijeg sina je odrastanje bilo koliko-toliko bezbolno, ali Janova je dijagnoza potaknula vršnjačko nasilje s kojim se i danas borimo, započela je Iva.
Jan je u vrtiću bio omiljen u svojoj grupi. Međutim, morali su se preseliti. Iva, kao osoba s invaliditetom i Jan, kao dijete koje školu pohađa po individualiziranom programu, dobili su stan u Zagrebu. On je krenuo u obližnju školu, a s vršnjačkim nasiljem suočio se već u prvom razredu.
Došla sam po njega u školu, a učiteljica je rekla 'slušajte mama, imamo problem s Janom. On sve grli i ljubi'. Pogledala sam je i pitala – 'pa gdje je tu problem? On je emotivan, vjerojatno će i s 18 svima trčati u zagrljaj'.
Optužili su ga da je nenormalan jer pokazuje nježnost. A onda je morao pročitati naglas tekst iz čitanke. Nije uspio. Cijeli se razred uglas smijao, skupa s učiteljicom.
Učiteljica je trebala stati u njegovu obranu. Ja to nisam znala, sve dok me mama jedne curice iz razreda nije nazvala i ispričala mi tu situaciju. Curica je došla doma i rekla: mama, meni je jako žao Jana. On je krenuo nešto čitati i svi su mu se počeli smijati, a učiteljica ništa nije rekla, prisjetila se Iva.
Bilo je raznih situacija fizičkog, psihičkog i emocionalnog nasilja, a taj trenutak nam Jan opisuje kao najružniji u njegovu životu. Bolje je čak podnio kad su dvojica dječaka natjerala njegova jedinog prijatelja da ga tuče dok ga oni drže. Došao je doma s bolovima u donjem dijelu trbuha, otišli su na hitnu, upetljala se i policija, ali Iva je odlučila da ga neće prijaviti. Nema smisla, kaže, mali mu je jedini prijatelj.
Halo, kad će moja pitanja?
Rekla si da si pripremila pitanja baš za mene, podsjetio me Jan dok sam razgovarala s njegovom mamom i prepričao još jednu situaciju vršnjačkog nasilja koju će, kaže, pamtiti cijeli život.
Početkom četvrtog razreda na satu tjelesnog su me jako zadirkivali. Presvlačio sam se u opremu za tjelesni, a svi dečki su mi govorili da izgledam kao istrošeni ku*ac. Samo zato što su mi hlače bile malo potrgane, a ja sam mršav i manji od ostalih, prisjeća se Jan.
Na roditeljskom sam ponovila upravo tu rečenicu. Prozvala sam sve roditelje i rekla sam da svi trebaju krenuti od sebe i od svog odgoja. Što dijete u četvrtom razredu zna što to znači? Kao i rečenica "vi socijalci". Kako dijete u nižim razredima osnove škole zna što to znači? To je moralo čuti doma, nadopunila ga je Iva i istaknula da nikad nije okrivljavala djecu nasilnike, već isključivo njihove roditelje.
Nasilje se ne događa samo u školi
Kad smo već krenuli nabrajati primjere vršnjačkog nasilja s kojima se Jan suočio, podijelit ćemo s vama još jedan, onaj koji možda i najbolje opisuje odnose moći u našem društvu.
Jedan roditelj mi je pričao da su njegovu djetetu klinci stavili glavu u WC školjku. On je, kao odvjetnik, tražio da to dijete automatski dobije ukor pred isključenje. Ravnatelj je komentirao kako je to škola s najmanje sankcija i da to mora tako ostati. Dakle, oni čuvaju svoj ugled nauštrb djece i njihove sigurnosti, a kažu da je to sigurna škola, dodala je.
Sigurna škola? Ponovno se ubacuje Jan. Ja se stvarno ne osjećam sigurno u svojoj školi!
Mnogi će reći djeca kao djeca – oni su iskreni, pomalo okrutni, nemaju filter, a odrasli mogu puno naučiti od njih. Upravo takve rečenice normaliziraju nasilje koje je danas puno kompleksnije od pljuske.
Primjerice, emocionalno nasilje uključuje izoliranje, odbacivanje, odavanje tajni, širenje laži, ogovaranje i češće je kod djevojčica. Međutim, internet je omogućio da se ono jednako proširi na oba spola.
Izbacili su me iz razredne grupe
Ja sam sve radio kao i svi ostali – slao sam naljepnice, šalio sam se, komentirao stvari…Onda su me izbacili, a pokušao sam biti kao i svi drugi, prepričava Jan situaciju koja bi pogodila svako dijete, bez obzira na spol.
...ali postoje i gore stvari od toga
U razredu su uvijek isti dečki problem. Njih se svi boje. Zadirkuju i cure kad trče, ali ja sam im najbolja meta. Imali smo zadatak u školi reći što nam je bilo najgore u prošloj godini. Jedna curica je rekla da joj je bilo najgore kad su je zadirkivali što je debela.
Prestala je jesti, trenirala je i uzimala je nekakve tablete. Bolio ju je trbuh i morala je ići u bolnicu. Samo zato što su je zezali. Znači, ona se mogla ubiti zbog njihove zezancije, to nju može ubiti. A i ja sam razmišljao o tome, priznaje Jan uz majčino odobrenje i dodaje:
Mi ADHD-ovci imamo supermoći, a da mogu birati jednu, to bi sigurno bila nevidljivost.
Išao je na ples i glumu, a sada ide na hrvanje
Razmišljala sam da ga prebacim u drugu školu. Međutim, nasilja ima svugdje. Ja ću ga samo iz jednog osinjeg gnijezda staviti u drugo. Pokušavam ga primjerima doma naučiti kako se može obraniti u tom trenutku.
Evo vam primjer. Vi meni dajete ovu čokoladu. Ja je ne želim – ta čokolada ostaje vama. Vi meni dajete mržnju, ja tu mržnju ne želim - znači mržnja ostaje vama. E, to ga pokušavam naučiti. To je jedini način da izguramo njegovo djetinjstvo, govori Iva.
Nije sve tako crno
Ja sam prošao kroz vršnjačko nasilje, ali u mom životu ima i sretnih trenutaka. Ako želite pomoći djeci kao ja, morate znati da nam riječi baš i ne pomažu puno, govori Jan.
A što ti onda pomaže?
Kad su ljudi tu za mene. Moja najveća podrška je moja mama, a druga je moja cura. Često se družimo i zajedno čitamo mange, to su ti japanski stripovi. Oboje volimo iste stvari, govori mi Jan i pokazuje fotografiju djevojčice duge smeđe kose.
Baš ste lijepi par, prokomentiram, a Jan me prekine s objašnjenjem:
Znam da je za glavu viša od mene – ali je mlađa, istaknuo je ponosno i razvukao smiješak od uha do uha. Tako da postoje stvari koje me uveseljavaju, sad se puno bolje nosim s komentarima i ismijavanjem, ali prije nije bilo tako…
Prije sam radio sve i svašta kako bih se obranio od zločeste djece. Bio sam najmanji i još uvijek sam najmanji. Ali biti mali dođe i s nekim dobrim stvarima. Na primjer, možeš se sakriti u jako mala mjesta. To sam uvijek radio u prvom razredu. Čim sam došao u školu, odmah bih se sakrio u jedan prazni ormarić. To je bilo moje utočište, prisjetio se Jan.
Mama Iva istaknula je kako je okolina jako važna. Janu je puno bolje otkako ima razrednicu koja je prepoznala problem i koja se svim silama trudi kako bi djecu naučila da su svi jednaki. Razrednici i stručnom timu u njegovoj sadašnjoj školi i mama i Jan su jako zahvalni.
Djeca nisu kriva
Jan je puno bolje otkako je osvijestio da djeca nasilnici nisu kriva, već da i oni imaju svoje probleme. Zadovoljno i sretno dijete sigurno neće iz dosade zlostavljati drugu djecu. Kad bi se proučilo koje probleme oni imaju i kad bi im se pomoglo, onda bismo mogli govoriti o rješavaju problema vršnjačkog nasilja, govori Iva i poručuje roditeljima:
Roditelji, otvorite oči. Djeca imaju probleme. Djeca rade probleme. Roditelji zažmire i misle da će to proći. Rečenice poput pustite ih da se čeliče, oduvijek su se djeca tukla i zadirkivala, ma, ona je samo malo osjetljiva – zapravo normaliziraju nasilničko ponašanje.
Javite se ustanovi koja će vam pomoći. Nije sramota potražiti pomoć, sramota je gledati što se događa i šutjeti o tome. Mi smo se javili Kući Borovje koji su nas spasili. To je doslovno kuća, osjeća se ta obiteljska atmosfera i pružit će ti što god treba – čak i zagrljaj.
Roditelji, povežite se i podijelite svoja iskustva. Svako dijete je individua za sebe. Nađite dnevno vremena za poslušati svoje dijete. Oni su odraz nas, naglasila je Iva, a Jan ju je nadopunio:
Djeci koja zlostavljaju drugu djecu ja bih poručio samo jedno:
Borite se riječima, a ne šakama! To bih poručio ne samo nasilnicima, nego i djeci kao što sam ja – jer smo svi isti.
Što kaže statistika?
Jan nije izolirani slučaj, a statistika govori da i u razredu vašeg djeteta vjerojatno postoji dijete izloženo nekom obliku vršnjačkog nasilja.
Podaci o izloženosti djece nasilju u vršnjačkim odnosima potvrđuju da su različiti oblici psihičkog (npr. ogovaranje, prijetnje, izolacija, vrijeđanje licem u lice te putem Interneta) i fizičkog nasilja (npr. udaranje, guranje) svakodnevica u životima djece. Nasilno ponašanje od svojih vršnjaka jednom mjesečno ili češće doživljava 29,9 posto djece, dok 21,3 posto djece iskazuje da je nasilno prema vršnjacima, kaže epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece, govore nam iz Hrabrog telefona.
Što učiniti ako je vaše dijete žrtva nasilja?
Najvažnije je prepoznati da nešto nije u redu.
Kao što je Iva napomenula – najgore je praviti se da problem ne postoji. Ako primijetite da je vaše dijete lošije u školi, da se povlači u sebe, da ima glavobolje kojima ne možete pronaći uzrok, modrice, potrgane stvari, ako je plačljivo, osjetljivo, agresivno i napeto, ako ima nesanicu i ako slabo jede – postoji mogućnost da je povrgnuto nasilju.
Pročitajte kako još možete postupiti ako je vaše dijete žrtva nasilja u školi.
Kako prepoznati da je vaše dijete nasilnik?
Istraživanja su pokazala da su djeca koja čine nasilje najčešće i sami žrtve nasilja u obitelji ili pak vršnjaka. Važno je djetetu pružiti pomoć i podršku – uz osuđivanje njegova čina, ali nipošto uz osuđivanje samog djeteta, govori nam profesorica psihologije Hana Hrpka iz Hrabrog telefona.
Nažalost, zbog toga što često takva djeca dolaze iz obitelji gdje je i samo nasilje prisutno, nisu skloni voditi dijete na potrebne terapije. Stoga je uključenost sustava nužna.
Važno je djetetu pružiti podršku i prema potrebi, ukoliko znakovi uznemirenosti ili neke teškoće duže potraju, potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, zaključila je Hana Hrpka.
