Na zagrebačkoj Trešnjevci, u društveno-kulturnom centru Šesnaestica, sprema se kazališna poslastica koja će se posebno svidjeti mamama.
I to ne samo mladim mama, već i trudnicama, majkama koje su svoju djecu već poslale na fakultete, ali i onim mamama čija djeca imaju svoju djecu. Sve će se one dobro nasmijati na premijeri predstave Dnevnik supermame, koja će se održati 26. i 27. listopada u Šesnaestici s početkom u 19 sati, kako bi mame stigle mališane spremiti u krevet.
Dnevnik supermame nastao je u režiji Frane Marije Vulić Vranković i produkciji umjetničke organizacije Tragači, a osmislila ga je zagrebačka glumica Jelena Hadži-Manev, koja je ujedno utjelovila i glavnu junakinju ove zabavne priče. Dnevnik supermame doista je dnevnik, a nastao je nakon što je Jelena svoje iskustvo majčinstva spojila s iskustvima brojnih mama i tako napisala predstavu.
Tim smo povodom porazgovarali s Jelenom i saznali što nas sve čeka na kazališnim daskama, ali i kako se osjećaju novopečene majke u najljepšoj, ali najtežoj ulozi na svijetu.
Supermame smo već samom željom da to uporno pokušavamo biti.
Uskoro gledamo predstavu Dnevnik supermame. Osim što ste autorica teksta, gledat ćemo vas na i kazališnim daskama, baš u toj ulozi. Recite nam nešto o predstavi i svemu što spremate.
Predstava prikazuje prve tri godine majčinstva, prolazeći kroz sve važne teme u životu jedne novopečene mame. Pokušava s lakoćom, u ugodnoj atmosferi, otvoriti i neke škakljive teme o kojima se manje govori, samom porodu, babinju, hormonima koji plešu na sve strane, usamljenosti kad si sama doma s bebom godinu dana, a da gledatelja ne optereti nego da iz kazališta izađe nasmiješenog lica i otvorenog srca. Mislim da je to najvažnije što kazalište može učiniti za ljude.
Jeste li inače supermama i postoje li doista supermame?
Možda blesavo zvuči, ali ono što sam shvatila iz druženja s drugim mamama tijekom rada na ovoj predstavi je da smo sve mi stvarno super, po tome je i predstava dobila naziv.
Supermame smo već samom željom da to uporno pokušavamo biti. I možda na kraju dana nismo, možda smo samo mame, ali i to je dovoljno ako uspijevamo biti dobri, pošteni i nasmiješeni ljudi, i odgajati djecu koja znaju da su voljena.
Predstava je spoj vaših osobnih iskustava, ali i iskustava drugih mama s kojima ste razgovarale pripremajući predstavu. Možete li izdvojiti iskustvo koje vas je najviše inspiriralo?
Umjetnički mi je jako pomogla jedna mama koja me inspirirala za osobnost lika koji igram u predstavi, jednu štrebericu koja jaaaaako želi biti supermama i sve obaviti savršeno. Ona mi je ispričala svoju priču o dojenju i tome koliko se izmučila time da MORA dojiti, a na pregledu kod pedijatra se ispostavilo da je beba pothranjena i da pod hitno mora uvesti adaptirano mlijeko.
Hej, stanite malo. Ne osuđujte nekog u čijim cipelama niste bili.
Taj pokušaj da se sve obavi najbolje za svoje dijete, plivajući i gubeći se u hrpi informacija kojima te obasipaju doktori, prijatelji, drugi roditelji, internet… to me jako inspiriralo za lik i osnovnu liniju priče koju predstava prati.
Često se vode rasprave o tome na koji je način najbolje pomoći novopečenoj mami. Što biste vi rekli iz osobnog iskustva i razgovora s drugim majkama? Je li važnije donijeti skupi poklon za bebu, ili skuhati ručak, počistiti stan i otići u poštu?
Ovo drugo. Mene je moja mama spašavala. Moj muž radi u smjenama, i kad bi on otišao, ona bi došla. To mi je najviše značilo tijekom babinja jer mi je dolazila i kad bi on radio noćne smjene, i to mi je ulijevalo veliki osjećaj sigurnosti. Na porodu sam izgubila puno krvi i bila sam prilično anemična poslije, još tjednima mi se vrtilo kad bih se naglo ustala, i bilo mi je važno da je pored mene netko tko mi može pomoći kad sam slaba.
Još nešto mi je bilo jako važno – razgovarale smo. Prvih mjeseci ti si bebi na apsolutnom raspolaganju, tu si za sve njene potrebe, a svoje ostaviš postrance. Budeš umorna i usamljena, i to je normalno. Novopečenim majkama treba druženje i razgovor. To je isto velika pomoć.
Tko će se najviše pronaći u predstavi? Mame male djece, buduće mame ili pak mame čija su djeca već otišla na fakultete i odletjela iz roditeljskog gnijezda?
To tek trebam otkriti u susretu s publikom. Iskreno, mislim da je za mame jako male djece odlazak u kazalište veliki organizacijski izazov i na predstavi više očekujem mame toddlera i starije djece, koje si lakše mogu priuštiti večernji izlazak. Svejedno, stavili smo izvedbe predstave u 19 sati upravo za mame koje žele poslije predstave odjuriti doma i poljubiti dijete za laku noć. U predstavi kao anegdotu pričam baš o prvom večernjem izlasku bez djeteta.
O roditeljstvu se danas jako puno govori i svatko ima neko svoje osobno viđenje tog najtežeg posla na svijetu. Kako vi odgajate svoje dijete?
Danas je moderan stav odnos, ne odgoj, i ja se uistinu trudim to graditi sa svojim djetetom.
Činjenica je da imam sreće – moje dijete nikad nije bilo teško dijete. Svako dijete je priča za sebe, sa svojim potrebama, željama, posebnostima… Ljudi su brzi na osudama roditelja jer se dijete u nekoj situaciji ne ponaša kako društvo propisuje. Hej, stanite malo. Ne osuđujte nekog u čijim cipelama niste bili.
Moj osnovni roditeljski pokušaj je upoznati svoju curicu, biti znatiželjna oko toga tko ona jest, a ne programirati je da bude tko ja želim da bude. Naravno da je u puno toga slična meni jer zajedno radimo stvari koje su i meni zanimljive - puno čitamo, pjevamo, crtamo, slušamo glazbu, promatramo svijet oko sebe sa znatiželjom i čuđenjem… Ali ona je samo svoje biće, i pokušavam je ohrabriti i osnažiti u tome da bude samopouzdana i samostalna u čemu god može sa svoje nepune dvije i pol godine.
Dnevnik suprmame nastaje iz razmjene iskustava s publikom, znači li to da ćemo kasnije gledati i neke druge verzije ove priče?
Voljela bih da bude tako, da se predstava i dalje razvija, mijenja i raste. Nakon svake predstave imat ćemo druženje na domjenku Odabrale mame after.
Budući da predstava igra za samo 30 gledatelja u prostoru koji nije zamišljen kao kazališni, nadam se da ću s gledateljima uspjeti stvoriti opuštenu atmosferu bliskosti i povjerenja, te da će htjeti produžiti iskustvo izlaska u kazalište druženjem i razgovorom. Naravno, kome to ne odgovara ide odmah doma, sve je zamišljeno vrlo otvoreno i nenametljivo.
Nakon što ste proživjeli prve dvije godine majčinstva i razgovarali s drugim majkama, možete li izdvojiti najteže i najljepše trenutke u te prve tri godine?
Meni su najteži tzv. Grčevi, stručno zvani kolike, koji su kod nas trajali gotovo pola godine, i bolesti – kod nas nasreću nije bilo ništa ozbiljnije, evo kucam u drvo, ali kad dijete ima temperaturu 40 mama se naprosto sledi od straha. I onda da lijek, navuče najljepši osmijeh, pravi se da je sve u redu i pod kontrolom, ljuljuška dijete na rukama, tješi i hrabri, i čeka da to prođe.
I friško, adaptacija na vrtić. Kod nas je ustvari prošla prilično bezbolno, imamo divne tete i super grupu, Klea je sve jako dobro prihvatila, ali svejedno su ti prvi dani kad je ostavljaš dok ona plače veliki stres i za djecu i za roditelje. Najveća životna promjena i prilagodba od njenog rođenja. Evo mjesec i pol kasnije još uvijek je u fazi da se po kući stalno želi nositi na rukama.
Rijetko koja tema o roditeljstvu i zaposlenim majkama prođe bez pitanja o balansiranju poslovnog i privatnog. Kako uspijevate pisati tekst, glumiti, biti majka malenom djetetu producirati i konstantno se usavršavati? Je li to zapravo definicija supermame?
Uz veliku pomoć muža i moje mame. Muž je isto herojski odradio ovu drugu godinu, kad smo se dogovorili da ja radim sporijim tempom kako bi Klea još godinu dana ostala doma da ne ide u vrtić. Od ovog proljeća se sve jako zahuktalo, i jedva čekamo da kad prođe premijera odemo na jedan pošteni godišnji na kojem samo ljenčarimo.
Možete li nam reći u kakvoj je situaciji trenutno nezavisna scena u Hrvatskoj? Kako ide Tragačima?
Još uvijek se svi oporavljamo nakon koronakrize. Sad nas ubija i inflacija. Sve je jako poskupilo, i u toj situaciji ljudi su spremni odvojiti više novaca za hranu ili gorivo jer to MORAJU, a za kulturu ne moraju, često i ne mogu. Tako da mi kazalištarci nismo u poziciji da možemo dići cijene sukladno tržištu na kojem djelujemo, i često radimo tako da se držimo na pozitivnoj nuli, samo da radimo.
Nezavisna scena je u kulturnim politikama uvijek u drugom planu, čak i ako na papiru piše drugačije. Mislim da se njezin potencijal ne iskorištava dovoljno i da bi puno stvari moglo bolje i drugačije. Ali ako sad krenem o tome, neću stati do prekosutra…
Na hrvatskoj kazališnoj sceni djelujete gotovo 20 godina. Što se promijenilo od vaših početaka i što biste poručili mladim umjetnicima koji kreću ovim putem?
Nažalost mi se čini da se malo toga ustvari promijenilo. I dalje je javni sektor u neopisivo povoljnijem položaju u odnosu na privatni.
I dalje tržište nameće komercijalne naslove i komedije. Također, dogodila se hiperprodukcija glumaca otvaranjem previše umjetničkih akademija za potrebe našeg tržišta. Rezultat toga je puno umjetničkih organizacija i više pokušaja poduzetništva u kulturi, što je dobro. Međutim, loša strana je da su se mnogi mladi ljudi unutar nekoliko godina od završetka studija prisiljeni okrenuti drugim zanimanjima, jer kroz svoje vlastito nisu u mogućnosti zaraditi dovoljno za pristojan samostalni život.
Mladim glumcima bih poručila da budu samopouzdani, pozitivno asertivni, poduzetni i znatiželjni. Neka uzimaju sve poslove koji im se nude da steknu što više koraka na sceni i pred kamerom.
Neka vode radionice, uzimaju voditeljske poslove, snimaju reklame, sinkronizacije… sve su to stvari za koje su osposobljeni i koje pripadaju njihovoj struci. I držim im fige da izdrže.
Sjećam se kad su nam profesorice na prvoj godini Akademije rekle – nemojte bljesnuti pa nestati za dvije godine. Spremite se za maraton. Kao glumac treba znati trajati 40 godina. To je najveći izazov.
