U Osnovnoj školi Petra Zoranića u Stankovcima pored Zadra nastava tjelesnog odgoja odvija se u hodniku jer dvorane - nema. I vanjski je betonac dotrajao.
No situacija bi se uskoro trebala promijeniti. U sklopu trećeg po redu humanitarno-sportskog spektakla Gem Set Hrvatska Marin Čilić i brojne domaće sportske zvijezde uzet će reket u ruke i zaigrati tenis s ciljem da se prikupe novčana sredstva za izgradnju multifunkcionalnog sportskog igrališta za djecu u OŠ Petra Zoranića u Stankovcima i promociju bavljenja sportom od najranije dobi.
U organizaciju projekta Gem Set Hrvatska, koji danas od 19 sati možete pratiti na kanalu Doma TV i portalu gol.hr, uključena je i Kristina Milković Čilić, Marinova supruga.
Kristina je i majka dvojice dječaka, vlasnica firme i dviju fakultetskih diploma. Diplomirana politologinja i psihologinja aktivno sudjeluje i u radu Zaklade Marin Čilić, a iako nije sklona čestom medijskom eksponiranju, s Kristinom smo uoči događanja Gem Set Hrvatska porazgovarali o radu Zaklade, majčinstvu, braku, životu obilježenom putovanjima, slobodnom vremenu i planovima za budućnost.
Počeo je humanitarno-sportski spektakl Gem Set Hrvatska, koji organizira Zaklada Marin Čilić. Koliko ste i sami uključeni u ovaj konkretni projekt? Kakva su očekivanja od ove godine? Koliko je zapravo teško gurati takve projekte? Sigurno zahtijevaju puno truda, vremena, ulaganja...
Da, nakon prvog izdanja na zagrebačkoj Šalati, drugog u Petrinji, ove se godine okupljamo u Zadru! Prvi put u Dalmaciji, jedva čekamo i mislimo da će biti spektakularno. Čar je ovog projekta to što su u fokusu djeca, sport i humanitarni rad – najljepše i najiskrenije stvari na svijetu. Operativno sam jako uključena i baš zbog toga mogu reći da ovakve projekte nije lako organizirati jer želite da svaka skupljena donacija ide u izgradnju igrališta, a organiziranje događaja vrlo je skupo. Ako u to ubrojimo da su nam sudionici elitni svjetski sportaši, savladavanje njihova rasporeda je pak poseban izazov. Ipak, uz pomoć dobrih ljudi i velikih srca naših sportaša izgradili smo već četiri igrališta i sada planiramo obnoviti igralište u OŠ Petra Zoranića u Stankovcima.
Od početka ste uključeni u rad Zaklade. Pokrenuta je s ciljem pružanja potpore djeci i mladima, kao i osiguravanja financijske podrške. Kako je nastala sama ideja?
Sportaši su uvijek prvi u redu kada se treba odazvati na različite humanitarne akcije ili pomoći pojedincima ili organizacijama civilnog društva. Međutim, takav je način pomaganja pomalo stihijski i gotovo je nemoguće provjeriti tko se krije iza svih upita koje oni kao sportaši svakodnevno dobivaju. Marin je zato htio osnovati Zakladu kako bi na sustavan način pomagao zajednici.
A kako ste danas zadovoljni razvojem cijele priče?
Nismo mogli ni sanjati da ćemo već sada imati ovoliko uspješnih projekata iza sebe, da ćemo organizirati događanja čije fotografije obilaze cijeli svijet, da će naši stipendisti već nositi zastavu na otvaranju Olimpijskih igara…
Postoje li neki projekti, priče... koji su Vam posebno dragi?
Svaki projekt, svaki stipendist i svaka osoba koja donira Zakladi nosi sa sobom neku priču. Osjećamo ogroman ponos kada netko od naših stipendista osvoji neku nagradu, kada netko od stipendista doživi neuspjeh pa nam se javi s pismom iz kojeg se vidi kakvi su to divni mladi ljudi. Zatim Gem Set Hrvatska, jedinstveni takav projekt u svijetu koji okuplja elitne sportaše kako bi poslali poruku važnosti bavljenja sportom i skrenuli pozornost na važnost obnavljanja i izgradnje sportske infrastrukture u Hrvatskoj. I za kraj, naši partneri i donatori iz cijelog svijeta koji prate svaki projekt i trude se biti dio njega, ma gdje živjeli.
Kada biste morali sumirati rad Zaklade u brojkama, kako bi one izgledale? Koliko je djece zahvaljujući vama dobilo dodatnu motivaciju za ostvarivanje snova?
Više od 5000 djece na ovaj ili onaj način bilo je dio Zakladinih projekata u kojima smo dodijelili 102 stipendije, obnovili šest školskih STEM laboratorija i izgradili četiri sportska multifunkcionalna igrališta.
Koliko je teško donijeti odluku kome pomoći, a kome ne? Kako izgleda donošenje te odluke?
Jako je teško donijeti odluku kojoj osobi (kandidatu za stipendiju) ili školi pomoći jer kroz prijave vidite puno više od njihovih rezultata, već upoznajete njih, njihovu obitelj i njihove životne priče. Koliko je god teško donijeti odluku, kad odlučimo, svaki se put osjećamo inspirirano i poletno da radimo još više i bolje.
Kakva su očekivanja od rada Zaklade u budućnosti? Vjerojatno imate neke planove i možda neke neostvarene želje što biste htjeli napraviti.
Imamo puno planova, ali nisu još svi zreli za realizaciju. Idemo malim koracima naprijed i sretni smo da nas sve više kompanija i osoba prepoznaje kao kredibilnog partnera u svojim filantropskim projektima.
Zaklada je zapravo samo mali dio Vaše svakodnevice. Imate i svoju firmu, često putujete, tu je i dvoje djece. Kako izgleda Vaša svakodnevica? Stižete li uz sve obveze u danu obaviti sve što ste zacrtali?
Ljudima koji nisu navikli na ovakav način života može izgledati jako kaotično. Prvo mojoj mami. Ovo pišem dok se vozim za Zadar, prije toga sam spakirala sebe i djecu za možda jedan, možda dva, a možda četiri tjedna. U tenisu nikada ne znate u kojem ćete se gradu koliko zadržati tako da morate biti jako fleksibilni. Svaki dan imam otprilike isplaniran, ali ništa nije zacrtano jer sam svjesna da će malo stvari ići po planu. Srećom, tu su moderne tehnologije tako da ja većinu svog posla odrađujem online, u čemu i leži tajna da mogu kombinirati sve navedeno.
Majka ste dvojice sinova. Kako biste opisali sebe kao mamu? Marina i sebe kao roditelje?
Mislim da smo oboje sličan tip – nježni i brižni roditelji koji postavljaju jasne granice. Nekada ih se nije lako držati s obzirom na brojna putovanja, ali trudimo se.
Koje su najvažnije lekcije koje želite usaditi svojim sinovima? Koliko je izazovno u današnjem društvu odgajati djecu?
Mislim da svako vrijeme nosi svoje teškoće, ali istina je da je vrijeme u kojem sada živimo možda kompleksnije nego prije jer je tehnologija dio naše svakodnevice, a ne znamo ni sami što se sve krije iza računala i čemu su izložena naša djeca (posebno u starijoj, tinejdžerskoj dobi). Ipak, mislim da djeca osnovne životne vrijednosti nose iz kuće i htjela bih im usaditi to da bez obzira na to što radili u životu, budu dobri ljudi koji se brinu za sebe i za svijet oko sebe – prirodu, svoje bližnje i one kojima je pomoć potrebna. Jedva čekam da malo narastu i da se aktivno uključe u rad Zaklade.
Lekcije se uče i u obrnutom smjeru. Što je Vas majčinstvo naučilo? Je li Vas promijenilo?
Apsolutno! Puno lekcija čovjek može naučiti od djece ako su mu srce i um otvoreni. Meni je najviše bilo to što sam naučila više uživati u trenutku. Volim dati usporedbu da sam s djecom naučila kako na kišu ne gledati kao smetnju, već uživati u njoj i skakati po lokvama. Ne mislim da me majčinstvo suštinski promijenilo, ista sam osoba kakva sam bila i prije, ali itekako je posložilo neke životne prioritete.
Marina i Vas opisuje se kao skladan par. Godinama ste skupa. Puno ste toga prošli zajedno. Koja je tajna uspjeha vašeg odnosa?
Mislim da je najvažnije to što nam se vrijednosti preklapaju, volimo se, poštujemo i uvijek smo jedno drugome i naša obitelj na prvome mjestu. Iako je on javna osoba, vodimo privatan život i ne opterećujemo se nebitnim, prolaznim stvarima.
Pronalazite li među svim obvezama vrijeme samo za sebe. Kako volite provesti te trenutke? Koji su vaši omiljeni rituali, hobiji...?
Ne mogu reći da uz dvoje male djece imam puno vremena za sebe, ali to mi i ne smeta u ovoj životnoj fazi. Svjesna sam toga da djeca neće biti zauvijek tako mala i ovisna o meni tako da nastojim živjeti u trenutku i uživati u našim zajedničkim trenucima, a kad sam potpuno sama, onda – spavam i nadoknađujem manjak noćnog sna.
Vas život sada je razasut po svijetu. Sanjate li o trenutku kada ćete napokon biti na jednom mjestu? Gdje se vidite u budućnosti?
Ponekad mi stvarno nedostaje da imamo jednu adresu, dnevnu rutinu i sl., ali puno češće uživam u našim obiteljskim avanturama. S godinama sam se naučila ne opterećivati budućnošću, nego biti zahvalna na onome što imamo sada.
I na kraju, recimo da vaš način života ipak nije uobičajen. Da možete, kada se osvrnete na sve iza vas, biste li nešto mijenjali ili je sve ispalo baš onako kako je trebalo biti?
Mislim da uvijek ispadne baš onako kako treba biti. Ako me pitate bih li opet birala ovakav nomadski način života – vjerojatno ne, ali kada se osvrnem iza sebe, najljepše uspomene nastale su na putovanjima, izvan uobičajene rutine. A uspomene su ono što se na kraju računa, zar ne?
