Andrea Tolić strastvena je nogometašica koja je svoju karijeru započela na igralištima Imotske krajine. U vrijeme kad je bilo vrlo neobično vidjeti curu u kopačkama ona je odlučila šprintati prema uspjehu.
Razvijati nogometnu karijeru u pomalo konzervativnom okruženju nije bilo lako. Ponajviše zato što prilike za cure u nogometu uopće nisu postojale.
U sklopu projekta Sve nijanse ženstvenosti, koji provodimo povodom Dana žena, porazgovarali smo s nogometašicom Andreom i saznali kako je biti žena u muškom svijetu, jesu li muški i ženski nogomet dva potpuno različita sporta i kako njegovati ženstvenost u nogometnom dresu.
Kako je biti žena u nogometu?
U mom rodnom kraju djeca su se stalno igrala. Djevojčice su igrale lastike, a dečki su igrali nogomet. Oduvijek sam htjela igrati nogomet, ali to onda nije bila opcija za curu. Govorili su mi da igram odbojku ili neki drugi sport koji je više za cure, govori Andrea.
Njezin susjed je bio trener, pa ga je jednom prilikom zamolila da se dečkima pridruži na nogometnom treningu. Trener nije dopuštao da trpi grubu igru, pa je obično jedan dio treninga radila odvojena od muške ekipe.
Ne osjećam se manje privlačnom ili ženstvenom kad uopće nisam sređena, jer ženstvenost dolazi iznutra.
Bila sam sretna što uopće mogu igrati, pa nisam odvojenost od dječaka gledala kao problem, već kao priliku da se istaknem i pokažem da mogu biti još bolja, govori Andrea.
Bilo je to izazovno vrijeme za jednu djevojčicu koja se pitala zašto uopće trenirati kad nema gdje igrati. I onda je u Imotski došao ženski malonogometni turnir.
Ljudi su dobro prihvatili malonogometni turnir jer je bio humanitarnog karaktera. U maloj sredini u kojoj sam živjela bilo je nevjerojatno vidjeti četiri ili pet tisuća ljudi na jednom mjestu. Godinama sam igrala na turniru, a onda su me uočili iz nogometnog kluba Marjan, prisjeća se Andrea.
Sve se može kad se hoće
Imotski i Split udaljeni su 70 kilometara, pa Andrea nije mogla stalno biti na treninzima. Upisala je nekoliko nastupa na utakmicama koje su se igrale u Splitu, ali to za nju nije bilo dovoljno. Odlučila je upisati fakultet u Zagrebu i otvoriti si nova vrata u životu.
U Zagrebu sam studirala matematiku i ubrzo nakon početka faksa organizirala se ženska malonogometna liga. Tada sam igrala za PMF. Ubrzo se osnovala i sveučilišna reprezentacija, a najbolji među fakultetima išli su na Europsko sveučilišno prvenstvo. I tu počinje moje putovanje u svijet profesionalnog nogometa, govori Andrea.
Oduvijek sam htjela igrati nogomet, ali to onda nije bila opcija za curu. Govorili su mi da igram odbojku ili neki drugi sport koji je više za cure.
Na pitanje može li žena živjeti od nogometa Andrea kao iz topa odgovara da ne može.
Žene u Hrvatskoj od profesionalnog nogometa mogu zaraditi tek dvije do tri tisuće kuna, a ni globalna ženska nogometna scena nije u puno boljoj situaciji.
Jedna kolegica je odlučila sreću pronaći u njemačkom klubu, ali ubrzo je shvatila da ni ondje prihodi nisu dovoljni za život. Nije problem samo u Europi. Primjerice, Amerikanke su na samom vrhu ženskog nogometa, a ni one si ne mogu osigurati lagodan život.
Muškarci koji uopće ne dođu do profesionalne razine mogu si osigurati takvu lovu da ne moraju ništa više raditi do kraja života. Primjerice, žena u visokom nogometu ne može si kupiti stan u Zagrebu, a muškarac si ih može kupiti više, govori nam Andrea.
Kad muškarci odluče igrati nogomet, oni sve ulože u svoj posao. Odustanu od obrazovanja i cijelu mladost posvete usavršavanju na terenu. Zato igraju kvalitetniji nogomet. Žena si ne može priuštiti taj rizik da sve uloži u nogomet jer nikad neće moći dovoljno profitirati.
Nogomet je još uvijek muški sport
Osim što je puno manje plaćen, nogomet još uvijek nije percipiran kao ženski sport. Baš zbog toga Andrea se tijekom karijere susretala s podrugljivim komentarima.
Susretala sam se s brojnim predrasudama za vrijeme svoje nogometne karijere, posebno kad igram s muškarcima koji ne znaju koje su moje nogometne sposobnosti. Te predrasude ne moraju nužno biti neki komentar, to može biti tip igre po kojem se jasno vidi da mi ne vjeruju kao igračici. Primjerice, neće mi dodati loptu, dodaju mi je samo u nuždi. A onda shvate da ipak znam igrati nogomet, govori Andrea.
Brojne se polemike vode o ovoj temi, a još jedna koja se nameće jest pitanje ženstvenosti u muškom sportu. Andrea kaže da se jednako ženstveno osjeća u kopačkama i u štiklama te da ženstvenost zaista dolazi u svim oblicima.
Bez obzira na to što sam se odlučila baviti muškim sportom, smatram da su moji potezi elegantni. Moj dupli pas i lopta u prostor baš su elegantni, a la Luka Modrić, kroz smijeh govori simpatična Andrea.
Nekome se više sviđa ženu vidjeti u sportskom izdanju, a nekome našminkanu i u lijepoj haljini. Ne osjećam se manje privlačnom ili ženstvenom kad uopće nisam sređena jer ženstvenost dolazi iznutra. Kad vidiš ženu koja se smije, koja je sretna i zadovoljna u vlastitoj koži – to je za mene ženstvenost, govori Andrea.
Samopouzdanje, vjera u sebe i ponašanje koje priliči situaciji za mene su pojam ženstvenosti, dodala je.
Andrea je danas umirovljena nogometašica koja obožava igrati s dečkima – baš onako kako je i počela. U duši nježna, na terenu gruba i profesionalna, ova nam je nogometašica pokazala da si bespotrebno postavljamo granice.
