Za klasične balete uvijek se traži karta više, pa tako ni Orašar nije izuzetak. Posljednjih godina poprimio je još veću popularizaciju u cijelome svijetu, a to samo pokazuje interes publike, kojoj je potreba za kulturom, glazbom, plesom, energijom koja dolazi sa scene sve veća zbog kaotične sadašnjice u kojoj živimo.
Svi klasični baleti imaju tu posebnu čaroliju kojom privlače gledatelje da urone u magični svijet i da na nekoliko sati plove kroz glazbenu orkestraciju, eleganciju, estetiku, vrhunska tehnička dostignuća snažnih, a opet eteričnih plesača kroz predivne kostime i scenografska rješenja i koreografiju koju, iako ponekad ne razumijemo, osjećamo srcem.
Orašar također sadrži sve te elemente, ali s jednim dodatnim lajtmotivom, a to je božićni duh, blagdansko ozračje jer je radnja Hoffmanove priče smještena u najljepše doba godine, kada se obitelji i prijatelji okupljaju oko blagdanskog stola. Kao u većini bajki, dobro pobjeđuje zlo, tako i u Orašaru, Klara i Orašar pobijede Kralja miševa i njegovu hordu i odlaze u dvorac slatkiša, gdje ih očekuju Vila šećera i mnogi drugi likovi.
Glazbu koju je skladao Čajkovski malo tko ne prepoznaje te je već usađena u gledateljevo uho te on s lakoćom prati i uživa u svakom taktu.
U kazalištu pronalazimo neku vrstu mira i spokoja jer to jest hram kulture u kojem se možemo poistovjetiti s ulogama i naći neke odgovore koje smo tražili ili naprosto uživati u ljepoti savršenih izvedbi umjetnika na sceni, govori Mirna Sporiš.
Mnogo djece sudjeluje u predstavi Orašar, od Malih Mišića, Crnčića, Velikih Miševa, vojske, djece pod borom, sobarica, lutkica... Mirna Sporiš tijekom djetinjstva gledala je velike balerine i maštala kako će i ona jednog dana tako plesati. Plesala je Klaru dvadeset godina i proslavila tu istu obljetnicu te se oprostila od uloge djevojčice.
Zahvaljujući svom mladenačkom izgledu imala je tu sreću da je toliko dugo mogla izvoditi i uživjeti se u ulogu te iste djevojčice.
Plesala je Klaru u nekoliko koreografskih verzija, ali i dalje joj je najdraža ona Waclawa Orlikowskog. Toliko je tijekom tih godina ušla u srž Orašara da, kad bi imala priliku, mogla bi otplesati bilo koju ulogu u predstavi, kaže Mirna. Toliko joj se predstava urezala u pamćenje.
Mnogo je anegdota vezano uz Orašar, lijepih, a i ne tako lijepih. U većini slučajeva plesala sam na svoj rođendan, koji je u prosincu, pa je tako predstava za mene uvijek značila još veću radost, a bilo je i ne tako lijepih sjećanja, kada se usred Valcera cvijeća začula sirena za opasnost te smo se svi morali sakriti u skloništa, gdje smo čekali da agresorski napad prestane. Radovale su me i izvedbe na Staru godinu, gdje bismo na kraju svima u publici zaželjeli sretnu novu godinu, a jednom sam zamalo pala u zastor na sceni jer sam vrtjela dva manježa na sceni... Tako da je uvijek bilo iznenađenja. To su ipak izvedbe uživo i ljudski faktor često odigra svoju ulogu, prisjetila se umjetnica.
Balerine uspoređuju s rudarima
Orašar je božićni balet, radnja se odvija na Badnju večer, a Mirna slavi rođendan 28. prosinca, taman između Božića i Nove godine. Rođendan joj je gotovo uvijek bio plesan i bilo joj je normalno da je u kazalištu sa svojim plesačima, s kojima je i tako provodila najviše vremena u svome životu. Nekad bi ostajali u kazališnom bifeu i slavili, a onda je odlučila raditi velike fešte za rođendan i slaviti ih kod kuće, pa bi se tako kod nje okupilo veliko mnoštvo prijatelja.
Znalo nas je biti i stotinjak. Ja sam dijete prosinca, pa očito zato i volim toliko Božić i Orašar. Cijeli taj blagdanski duh, rođenje spasitelja Isusa, balet koji sam ja, rođendan... Sve se to u meni isprepliće i čini me jako radosnom. Što se tiče godina, uopće se ne osjećam da prelazim pedesetu. U meni je i dalje duh toliko jak i mlad, energija, snaga i vitalnost me prate, tako da se osjećam mladom i poletnom, ističe.
Vrlo rano osjetila je poziv i rekla svojim roditeljima da želi biti balerina. Upisali su je u Baletnu školu na Ilirskom trgu u Zagrebu, koju je pohađala uz redovnu školu. Baletnu školu diplomirala je kod profesorice Nade Herceg sa 16 godina i odmah dobila posao u zagrebačkom HNK-u. U njemu je provela 33 godine svojeg baletnog života.
Da se ne varamo, bilo je naporno odlaziti u dvije škole i postizati odlične rezultate u obje. Odricanja su bila velika, ali usprkos svemu imala sam predivno djetinjstvo i ništa mi nije nedostajalo. Mamina i tatina podrška trajala je od prvog dana pa sve dok nas voljeni tata nije napustio i otišao u nebesa. Sada me moja mama ovdje na Zemlji prati u svemu što radim, a tata odozgo, kaže.
Voljela je sve uloge koje je plesala tijekom karijere i nikad nije radila razliku u veličini uloge i dijelila ih na manje ili veće, glavne ili sporedne uloge. Samo je htjela biti na sceni, plesati, uživati i prenositi svojim karakterom i snagom tu energiju na publiku jer po to su i došli u kazalište - kako bi osjetili nešto i kako bi njihova srca bila zadovoljena. Ako bi morala izdvojiti neke uloge, popis bi zaista bio podugačak, ali neke od njih su: Kitri iz Don Quijota, Swanilda iz Coppelije na Montmartru, Lisa iz Vragolaste djevojke, Gamzati iz Bajadere, Jela iz Đavla u selu, Olimpija iz Dame s kamelijama, Julija iz Romea i Julije, Cajkovski pas de deux, Carabossa iz Trnoružice, Kraljica Herc iz Alise u zemlji čudesa te mnoge uloge iz modernog repertoara.
Zagrebačka balerina veliku snagu pokazala je i nakon što je bila među ranjenima u raketiranju Zagreba 1995. godine, tijekom probe za predstavu Donauballett. Agresorski napad na Zagreb i zgradu Kola pokraj HNK-a pamtit će zauvijek zbog trajnih posljedica na njezinu tijelu. Iako o tom nemilosrdnom događaju može normalno govoriti bez ljutnje i osude počinitelja, nastaviti živjeti dalje za nju je bilo pitanje života ili smrti, ali ne toliko fizičke koliko psihičke.
Unatoč brojnim ozljedama po cijelom tijelu, u samo mjesec dana vratila se u dvoranu i nastavila svoj zacrtani put prema uspjehu. Nastavila je plesati kao da se ništa dogodilo nije i od tada je njena karijera išla samo uzlazno.
Znala sam i vjerovala da će se moje tijelo oporaviti, ali do tada se još nisam bila susrela s moći koju psiha ima na ljudski život. Ako sam rekla da ću biti balerina, onda sam to željela i ispoštovati. Božji poziv dobila sam kao malena djevojčica i taj put sam odlučila slijediti pod svaku cijenu. Ustrajnost se itekako isplatila.
Jako puno me taj događaj naučio jer sam bila vrlo nevina i neiskvarena i često se pitala zašto se to baš meni dogodilo, a tijekom godina sam spoznala kako je upravo to bilo presudno u mom odrastanju i očvrsnuću. Tiha i povučena, postala sam snažna, nepokolebljiva i nepokoriva. Danas sam vrlo snažna i često znam reći da ako me bomba nije ubila, neće me onda nijedan negativan događaj koji mi se događao ili mi još predstoji.
Strah u momentu napada nisam toliko osjećala jer se nalaziš u svojevrsnom stanju šoka i nevjerice, ali sjećam se da sam se više bojala za svoje roditelje, da će biti pretužni kada saznaju za tragediju koju sam doživjela, prisjetila se Sporiš.
Ima ona uzrečica kojom nas balerine uspoređuju s rudarima zbog iznimno teškog i napornog posla. Odricanja od nekog uobičajenog odrastanja jesu značajna jer iako provodimo cijele dane u dvjema školama, odrastanje nam je ubrzano pošto se već kao mali učimo discipline, redu, radu i odgovornosti. Ljubav koju gajimo prema pozivu, pomiče sve granice i sve pragove boli. Psihička sprema je još bitnija od fizičke jer sve dileme i nedoumice, samokritičnost treba savladati i nadvladati. Na sceni si sam i odgovoran za svoje poteze. Ipak, gledališta su velika i publiku ne zanima tvoj loš dan, ona je platila kartu da gleda i uživa u ljepoti izvedbe, a ne da gleda kako neki plesač ima loš dan.
Danas, dok podučavam svoje učenike, govorim im sve kako da svaku situaciju nadvladaju, razumiju i da rade sa zadovoljstvom. Karijera plesača vrlo je kratka i baš zbog toga treba imati dobar balans između poslovnog i privatnog života. Što se tiče prehrane, zaista jedem sve i volim sve. Veliki sam gurman i volim kuhati. Dok sam aktivno plesala, jela bih obilno i sve bih potrošila u dvorani vježbajući. Danas, naravno, pazim što i koliko jedem jer ne vježbam istim intenzitetom kao nekada, a ne želim se udebljati jer moram biti primjer djeci koju podučavam. Ne bi bilo baš prikladno da sam popunjena, a da mladim balerinama govorim kako bi trebale izgledati, ispričala nam je Mirna Sporiš, koja je odlaskom u mirovinu nakon 33 godine radnog vijeka u zagrebačkom kazalištu prihvatila poziv da preuzme vodstvo Plesnog Centra Carlotta Grisi u Umagu. Nije se uopće dvoumila te je objeručke prihvatila novi izazov u svojoj karijeri.
Život u Istri doista je predivno nestvaran. Oduvijek sam maštala da živim na moru i, eto, ostvario mi se i taj san. Metropola i Umag zaista su dva različita svijeta i meni u potpunosti trenutno odgovara ovaj način života, koji nije miran, ali nije ni hektičan. Manji gradovi imaju svojih prednosti i mana, ali meni ovo more i sunce dušu puni. U samo dvije godine upoznala sam mnogo ljudi koji su me vrlo toplo prihvatili kao novog stanovnika Istre i osjećam se kao kod kuće, što i jest moja želja u budućnosti - skrasiti se ovdje, otkriva.
"S djecom radim kao s profesionalcima"
U Plesnom Centru Carlotta Grisi svake godine ima sve više polaznika. Jednostavno su prepoznali Mirnin način rada, koji je s dolaskom i promijenila. Nekadašnji tečaj postao je prava mala škola baleta za djecu u skupinama od četiri pa do 15 godina. Svaki dan vježbaju i napredak kod djece je enormno brz i velik te vidljiv svima. Temelje za balet postavio je Mirnin bivši kolega Nicolae Vasc, koji ju je svojevremeno i pozivao na završne dječje predstave kao gosta profesionalnu balerinu. Na taj način djeca su imala priliku vidjeti kako to izgleda za stvarno i koliko još puno moraju vježbati da bi postigli takvu formu.
Drago mi je da se način rada pokazao dobrim te svoje golemo iskustvo kao plesač i pedagog mogu prenositi na nove generacije plesača. Svojim dolaskom kao pedagoginja uvidjela sam nekoliko talenata koje su se uz moju palicu razvile u prave balerine. Danas njih nekoliko parira učenicama iz baletnih škola te prolaze razne audicije i odlaze na masterclassove i natjecanja. Povisila sam ljestvicu, koju nastavljam podizati.
Amaterski balet može izgledati karikaturalno ako ga se ostavi na tom nivou. Mene taj način rada ne zadovoljava i ja stoga s djecom radim kao s profesionalcima. Njima se sviđa ta metodika reda, rada i discipline s mnogo ljubavi i pravog usmjerenja i vodstva. Mana manjeg mjesta je nedovoljno poznavanje materije, ali radim i na tome da ih obučavam u svim smjerovima baleta kao grane umjetnosti, a ne samo kroz fizičku, objašnjava.
Njezin dolazak u Umag ima dvostruku vrijednost i značaj. Osim poslovnog, ondje je pronašla ljubav svog života, srodnu dušu za kojom je, priznaje, čeznula cijeli život.
Upoznali su se prvi dan kada je došla u grad, ali nerazdvojan par postali su tek nedavno. Naime, i Josip Miani (zvani Pipi) tada se vratio u Umag nakon 20 godina svjetske karijere u glazbi kao član grupe KARMA. Isti čas je znao da je Mirna ta njegova suđena kad ju je ugledao, dok je njoj trebalo malo više da shvati da je on taj kojeg je iščekivala.
Ponekad zaista ne vidimo što nam je pred nosom. Oboje smo imali brakove iza sebe i teške trenutke bez ljubavi, brige, pažnje i podrške. Nedavno me Josip i zaprosio i to je bio događaj koji će pamtiti cijeli Umag, a i šire. Ja sam danas potpuno ispunjena ljubavlju. Sada znam da je moj dolazak u Istru bio sudbonosan. Planiramo zajednički život od sada pa do u vječnost. Nema tih riječi kojima bih Josipovu dobrotu mogla opisati. Zahvalna sam i uzvraćam ljubav koju primam. Doslovno oboje proživljavamo renesansu u ljubavi, podijelila je s nama primabalerina, koja iz prvog braka ima kćer Mariju, koja je krajobrazni arhitekt i vrlo je uspješna u svojim počecima u karijeri.
Mirna je vrlo sretna što je njezina kći pronašla ljubav u poslu jer se jedino tako i može u njemu uživati i kreirati. Maria je kao mala krenula na balet jer je gracilno izgledala, ali se nakon nekoliko godina ispisala. Ipak je prevagnula volja i predodređenost za nešto drugo, koju ona nije osjećala u istoj mjeri kao njezina majka za balet. No, bila je i ostala vjerna pratiteljica kazališnih predstava, koje prati s velikim razumijevanjem.
Biti majka uz posao koji je ona obavljala i koji iziskuje potpunu predanost bilo je zaista izazovno uskladiti, priznaje Sporiš. Pomoć Mirninih roditelja bila je od neizmjerne važnosti jer su uskakali u svakom trenutku oko čuvanja.
Maria je bila obasuta ljubavlju i pažnjom i izrasla u predivnu mladu ženu. Nekad je imati dijete bila tabu-tema kod balerina, a danas je normalno da obitelji rastu i da je djece sve više. Rekla bih da smo se mi balerine naučile svojom organiziranošću i disciplini kako uskladiti privatni i poslovni život, dodaje Mirna, koja redovito dolazi u Zagreb, gdje će i provesti božićne blagdane. U njezinu stanu u strogom centru Zagreba ostale su živjeti dvije najvažnije osobe u njezinu životu, njezine majka i kći, a sada se njima pridružio i Mirnin voljeni zaručnik Josip, s kojim je u Umagu.
Tko zna kamo će nas život odvesti. Prepuštamo se i vjerujemo u Božju pomoć i vodstvo. Moja želja je da smo svi zajedno, pogotovo u ovo posljednje vrijeme, a sve što nam predstoji jest uživati u svakom zajedničkom trenutku, kao što ćemo i sada proslaviti najljepši Božić u zagrebačkom stanu s borom od gotovo četiri metra i ukrasima iz cijelog svijeta. Nekoliko dana kasnije je moj rođendan, koji već tradicionalno okuplja mnoge prijatelje gdje uz pjesmu i veselje zatvaramo godinu i veselimo se novoj i svim novim početcima, poručuje.
Čaroban stan u strogom centru Zagreba
Potkrovni stan u Zagrebu, koji je bio proglašen i najljepšim zagrebačkim stanom, bio je odraz nje kao umjetnice i na jedan poseban način privlačio je mnoge prijatelje da dođu.
Iako nema skupog namještaja, ono što ima jest duša. Pobjeda kao najljepši stan je relativna jer koliko ljudi, toliko i ćudi ili stilova, ali ja točno osjećam što ljude privlači u njega, a to sam ja oplemenila svojom i obiteljskom poviješću. Najvrijednije u stanu su slike moga tate i gdje god sam ja, one idu sa mnom, kao i sada u umaškom stanu, koji sam uredila tatinim umjetninama. Dom ipak čini srce koje u njemu živi, dok lokacija nije toliko važna, ističe. Život u zagrebačkom centru za Mirnu je uvijek bila prednost zbog blizine HNK-a. Nije gubila vrijeme na promet, koji je u Zagrebu iz dana u dan sve gušći.
Rođena sam na Jelačić placu i pola stoljeća sam tamo živjela i centar grada će za mene uvijek ostati u srcu, kao što on i jest srce grada. Što se stana tiče, nisam nikad voljela klasične stanove, pa je tavanski stan bio čista inspiracija za mene. Volim velike prostore s mnogo zraka i sunčeve svjetlosti, biljaka i cvijeća te ukućana s kojima dijelim tu radost, govori.
U stanu posebno mjesto ima i vitrina puna orašara, koja se nalazi na ulazu u stan. Mirna skuplja drvene lutke orašara te ih je tijekom svih ovih godina svoje karijere podosta sakupila – njih čak više od 150 poslaganih u vitrini.
Prvog orašara dobila sam od tate i taj mi je najdraži od svih jer ima posebnu vrijednost - dan mi je za debi u ulozi Klare od najvažnije osobe na svijetu u mom životu. Nadalje sam dobivala orašare za svoj rođendan ili za predstave. Dandanas ih dobivam od prijatelja te se kolekcija samo puni. Većina lutkica iz kolekcije su jako stare te imaju svoju umjetničku težinu, otkriva prvakinja baleta Mirna Sporiš.
Balet Orašar: Tko zna točne odgovore na svih 10 pitanja?
"Orašar": 10 zanimljivosti o baletu nadahnutom dirljivim događajem
