„Nogomet me naučio poslu, a ples ljubavi“, riječi su kojima naša poznata kondicijska trenerica Tamara Despot opisuje svoj životni put koji je objedinio dva različita svijeta. Provela je dvadeset godina trenirajući mlade Vatrene u fazi dok se „kalio čelik“, a danas ima vlastiti plesni studio i radi kao kondicijska trenerica u folklornom ansamblu Lado.
Premda je svojom karijerom i uspjesima pokazala da (za žene) ništa nije nemoguće, uvijek ostaju ona pitanja koja bude znatiželju: kako je biti žena na nogometnom terenu, što je za nju ženstvenost u današnjem svijetu i vremenu…
O nogometu, plesu i ženstvenosti razgovarali smo s Tamarom ulovivši je između njenih brojnih aktivnosti.
Tamara, ti si žena koja je trenirala naše Vatrene i provela 20 godina na nogometnom terenu. Vjerojatno te i nakon toliko vremena ljudi ispituju kako je biti žena u tako muškom području. Je li to za tebe već izlizana priča ili su ti upitnici tu s razlogom?
Mislim da će ta tema vječno biti aktualna, pogotovo ovdje. S jedne strane smo emancipirane i borimo se za sebe, ali je i dalje jako teško.
Kako ti je bilo kad si počela raditi? I koliko je nogometni teren danas otvoren za žene u odnosu na prije?
Ja sam radila u Dinamu u kolektivu od 40 muškaraca. Imala sam dobro okruženje, a i društvena sam. Volim se zezati, osjećam situaciju i ljude, karakterno sam tvrdoglava i mislim da mogu sve. Čak i kad je bilo teško, kad bih pomislila da oni misle kako tamo ne pripadam, zapela bih još više.
U muškom svijetu ako poklekneš jednom i osjete tvoju slabost, gotova si.
Na kraju sam u Dinamu napravila super karijeru i imala podršku svih ljudi tamo. Kad sam otišla imala sam mnogo poznanstava i prilika za rad, ali za nekoga tko nema taj CV iz Dinama, bit će teže.
Mali broj muških kolega će uzeti žensku osobu u stručni stožer. Radila sam u ženskom nogometu gdje ima divnih cura, ali to se nije značajno pomaknulo prema naprijed u posljednjih 15 godina. Dok su s druge strane Talijani napravili čitav projekt oko toga i njihov ženski nogomet je doživio uspon.
Koji je tome uzrok? Nema dovoljno kadra ili muškarci nisu spremni za ženstveni kadar u nogometu?
Nogometnim klubovima upravljaju muškarci, biznismeni koji te skeptično gledaju. Mislim da je najveći problem kolegama uvjeriti nekoga od njih da sam npr. ja ta koja bi im mogla pomoći. To je baš naglašeno u nogometu. Šteta, jer imamo kvalitetan ženski kadar.
Kaže se da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Ali kao i u vezama, u muško-ženskim odnosima, mora postojati neka kohabitacija.
I mi u Dinamu smo imali svojih dana, ali s godinama smo se počeli kužiti. Imam trenera u Dinamu, Jozu Bandića, s kojim sam radila 10 godina u kontinuitetu.
Mladi igrači su privrženi majkama, skroz je drugačiji način komunikacije, više se povjeravaju trenerici, više s njom pričaju.
Na kraju smo bili kao mala obitelj koja super funkcionira. To je dobar balans, samo do njega treba doći. Treba se pružiti prilika ženi da uđe u takav kolektiv, da se prezentira i pokaže što zna.
Muškarci su s Marsa a žene s Venere. Kako ti gledaš na naše razlike? Postoje li neke ženstvene crte, ženske osobine koje bi, naprotiv, baš mogle pomoći u tom poslu a koje muškarcima nedostaju?
Dugo sam radila u nogometnoj akademiji s mladim igračima, od osam do 19 godina. I apsolutno mislim da bi tu trebalo biti uključeno više žena. To su mladi igrači, privrženi majkama, skroz je drugačiji način komunikacije, više se povjeravaju trenerici, više s njom pričaju.
Za njihov razvoj je bolje da bude prisutna jedna žena. To su naprosto logične psihološke zadatosti. Pa i kad su stariji igrači u pitanju, jer ti nisi tamo samo u ulozi trenera – ti s njima komuniciraš prije i poslije treninga, obraćaju ti se kad imaju problem…
Mi žene možemo više loših stvari otrpjeti i više stvari procesuirati. Kao Majka Courage - imaš muža i djecu, rodila si, moraš kuhati, prati, peglati, u međuvremenu si se razboljela i imaš temperaturu, ali ti ideš. Ideš, jer znaš da moraš izgurati tu priču do kraja. Čak i kad imaš muža koji sudjeluje, podržava i pomaže, ti si ta koja nosi priču.
Što te naučio nogomet, a što ples?
Nogomet me definitivno naučio da, ako želiš napraviti neki veliki rezultat, moraš gurati kao konj. Ljudi misle da nogometaši žive lagodni lijepi život, ali to je daleko od toga. To su konstantni boravci na stadionu, pripreme, dolasci na individualne treninge, rehabilitacije…
Kao žena, ne mogu si dozvoliti da pokleknem, jer neće reći: Ona nema ono što je potrebno. Reći će: Žene nemaju ono što je potrebno.
Nogomet je velika žrtva i sva lova koja se zaradi, iako to jest svjetski biznis i industrija, je apsolutno zaslužena. U Dinamo sam došla kao trenerica koja je izgradila ime u plesu, ali sam radila na sebi, učila o nogometu, polagala nogometne licence... Ako to ne voliš i ne pristupiš tome strastveno, ne možeš opstati.
Ples me naučio da je u životu uvijek bitna ljubav, mirnoća koju postižem kad ulazim u plesnu dvoranu. Iako ples nije lagan i plesači su, ovisno o vrsti plesa, pod velikim opterećenjem. Kroz ples živimo su jednu predivnu međusobnu emociju koja se ne može nadoknaditi nikakvom karijerom. Zato sam uvijek balansirala to dvoje.
Jesi li radi tog balansa nekad morala zatomiti svoju ženstvenost i sebe? Na koji način si se adaptirala na okolinu?
Moja trenerica ritmičke gimnastike mi je dala dobar savjet: Nemoj da vide da si loše.
Na nama ženama se to jako vidi, osjetljivije smo i uzimamo stvari više srcu, naša reproduktivna moć nam daje to nešto da se vežemo za ljude, pa tako i igrače i trenere.
Tu je dobro došla drčnost iz plesne karijere: kad ti je teško, kad imaš trenutak slabosti, kad izgubiš – progutaš knedlu, uspraviš se i ideš dalje. U muškom svijetu, ako poklekneš jednom i osjete tvoju slabost, gotova si. Onda ti kažu: Vidiš da ne možeš to.
Čak i kad imaš muža koji sudjeluje, podržava i pomaže, ti si ta koja nosi priču.
To je baš poput one izreke. Kao žena, ne mogu si dozvoliti da pokleknem, jer neće reći: Ona nema ono što je potrebno. Reći će: Žene nemaju ono što je potrebno.
Da, da! Ima nešto i u toj našoj emancipaciji koja nas je dovela, hajmo reći, do neke vrste rivalstva u kojoj nas muškarci promatraju sa stavom: Aha, misliš da si jaka? Hajde da te vidimo,
Jednom prilikom išli smo s mladim igračima na utakmicu u Split s Hajdukom. Išli smo našim, Dinamovim busom, kojeg je vozila žena. Naš glavni trener je bio u šoku. I sad, kad ulaziš busom pred Poljud, postoji jedan dosta neugodan zavoj u kojem baš trebaš dobro zavrnuti.
Žena ga je smotala isprve. Mislim da je tu prošla sve ispite. Trener me tad samo pogledao i rekao: Ova stvarno može. Ali za to se stvarno moraš dovesti u rubnu situaciju, pokazati da možeš i onda dobiješ hajd, hajd… dobra si.
Koja je bila tvoja rubna situacija?
Najgora situacija mi je bila kad sam počela raditi u Dinamu. Bila sam plesačica, nisam baratala s loptom jer nisam igrala nogomet, pa sam trenirala sama sa sobom kad me nitko nije vidio.
Kroz ples živimo su jednu predivnu međusobnu emociju koja se ne može nadoknaditi nikakvom karijerom.
Znala sam da nema šanse da primim loptu nogom. Jednom smo prilikom imali trening na Dinamovom stadionu gdje su došli svi mogući treneri iz HNS-a, elita, bivši nogometaši… U jednom trenutku je lopta išla prema meni, prešla je preko ograde i trebala sam ju vratiti preko ograde.
Sve oči su uperene u tebe i čekaju tvoj potez. Razmišljala što bih trebala napraviti s nogom da se lopta vrati preko ograde. A kako sam kao klinka igrala tenis, podbola sam loptu ispod kao što napraviš s reketom u tenisu. I lopta se stvarno vratila nazad. Ovi su bili u šoku, valjda su samo čekali da ja to ne napravim. Sada s tim nemam problema, ali tad sam se preznojila oko stvari o kojoj nogometaš ne razmišlja ni sekunde.
Na koji si način promišljala svoju ženstvenost s obzirom na netipičan životni put i okruženje u kojem si se našla? Što je za tebe, nakon svega, ženstvenost?
Često ljudi misle da su ženstvenost kostimić, šminka, kosa i štikle.
Ja gajim sasvim drugi stil. Na plesnom podiju sam u štiklama i haljinama, privatno u trenirkama i tenisicama, a kad se skockam u odijelima, kravatama i leptir mašnama. I u tome sam si strašno ženstvena. Moj pojam žene i ženstvenosti je Julija Roberts.
Vjerujem da u svakoj ženi čuči ono lijepo i ženstveno, samo joj treba dati priliku da bude žena.
Ona je svevremenska žena koja prirodno stari, prirodno se nasmije, sve je kod nje prirodno. Ženstveno mi je kad se žena zna lijepo držati, kad zna sjesti, kad se adaptira na situaciju u kojoj se nalazi, kad ima stav. Ženstvenost dolazi u raznim oblicima - ima žena koje su nježne slatkice, ima onih koje su malo bahate, vamp. Vjerujem da u svakoj ženi čuči ono lijepo i ženstveno, samo joj treba dati priliku da bude žena.
