No iza njega se krije iznenađujuće duga i bogata povijest, čiji korijeni sežu u vrijeme davno prije kršćanstva. I dok nam se danas čini sasvim prirodno staviti vijenac na ulazna vrata, to mjesto ima vrlo specifičnu simboliku koja se stoljećima nije mijenjala.
Priča počinje još u antičkoj Grčkoj i Rimu, gdje su vijenci izrađeni od lovora, maslinovih grančica ili hrastova lišća bili simbol časti, pobjede i životne snage. Krug kao oblik imao je posebno značenje: predstavljao je vječnost, cikličnost prirode i stalno obnavljanje života.
Kada su Rimljani u prosincu slavili Saturnalije, svoje su domove kitili zimzelenim biljem i vijencima, vjerujući da ono donosi sreću i zaštitu od tamnih sila koje su prema njihovim vjerovanjima lutale zimskim noćima. Upravo taj običaj ukrašavanja doma u najdužim i najhladnijim noćima godine prešao je u kasniju europsku tradiciju, neovisno o religiji.
Zimzeleno bilje imalo je posebno mjesto u svim predkršćanskim kulturama. Biljke koje preživljavaju zimu smatrale su se gotovo čarobnima, jer unatoč hladnoći i mraku ostaju zelene.
Stavljanjem zimzelenog vijenca na vrata dom se štitio od bolesti, nesreće i zlih duhova, ali i simbolički pozivao sunce da se nakon zimskog solsticija vrati jače i toplije. U vrijeme kad je život bio duboko povezan s prirodnim ciklusima, ovo je bila ozbiljna, gotovo sveta gesta.
Dolaskom kršćanstva ta se simbolika nije izgubila. Naprotiv, stopila se s novim vjerovanjima. Zimzeleno bilje počelo se tumačiti kao simbol vječnog života, a krug kao Božja beskonačna ljubav.
U srednjem vijeku božićni vijenac već je imao dvostruko značenje: s jedne strane nastavljao je pogansku tradiciju prizivanja života u doba tame, a s druge strane postao je kršćanski simbol nade i svjetla Kristova rođenja.
Crvene bobice božikovine tumačile su se kao podsjetnik na Kristovu krv, dok su oštri listovi predstavljali krunu od trnja. Iako ta simbolika nije bila jednako izražena u svim krajevima Europe, doprinijela je tome da vijenac postane čvrsto vezan uz božićno vrijeme.
Zašto baš na vrata?
No pitanje i dalje ostaje: zašto baš vrata? Ulaz u dom u gotovo svim kulturama smatrao se iznimno važnim mjestom - svojevrsnom granicom između vanjskog svijeta prepunog neizvjesnosti i unutarnjeg prostora koji pruža sigurnost. Stoga su se upravo na vratima često postavljali zaštitni simboli, amajlije i predmeti koji bi čuvali obitelj. Božićni vijenac preuzeo je tu funkciju.
Božićni vijenac povezuje prošlost i sadašnjost, naše pretke i nas, prirodu i dom. I upravo zato njegovo mjesto, i to već tisućama godina, ostaje na ulaznim vratima.
On je u isto vrijeme čuvar doma i poziv dobrodošlice. U germanskim područjima čak je postojao običaj darivanja zimzelenih vijenaca susjedima kao znak mira i prijateljstva, što dodatno objašnjava njegovu ulogu.
U 19. stoljeću, posebno u viktorijanskoj Engleskoj, tradicija se dodatno razvila. Domovi su postajali mjesta prezentacije i estetike, a ulazna vrata svojevrsni opis domaćina. Vijenac na vratima postao je ne samo simboličan nego i dekorativan element.
Časopisi toga vremena nudili su brojne savjete o tome kako izraditi što ljepši vijenac, a tradicija se proširila u SAD i ostatak Europe. U to se vrijeme pojavljuju i prvi komercijalni ukrasi, čime vijenac postaje nezaobilazan dio blagdanskog dekora.
Danas, iako živimo u potpuno drugačijem svijetu, vijenac i dalje čuva svoje značenje.
Vijenac je spoj tradicije, estetike i simbolike – mali, ali snažan znak da u dom ulazi toplina, svjetlo i zajedništvo.
Bilo da je klasičan od borovih grančica, minimalistički, ukrašen pampasom, eukaliptusom ili svjetlećim lampicama, svaki vijenac nosi istu tisućljetnu poruku: ovdje se slavi život, nada i dolazak svjetla u najtamnije doba godine.
