Nije važno koliko sporo ideš – sve dok ne staješ. Ovom bismo rečenicom mogli opisati borbu osoba s invaliditetom, čiji dan obilježavamo 3. prosinca. Danas ponosno ističemo svaki njihov korak, vjeru u bolje sutra i snagu koja inspirira.
Tim smo povodom razgovarali sa ženom koja je zablistala i u samom žrvnju života.
Profesionalna sportašica, jedna od najuspješnijih stolnotenisačica u Hrvatskoj i Europi, ponosna vlasnica brojnih medalja, trofeja i priznanja Sandra Paović podijelila je s nama priču koja motivira čak i one najtvrđe orahe.
Kako bi okrunila svoju sportsku karijeru Sandra se 2008. zaputila u Peking na Olimpijske igre. To je bio nevjerojatan uspjeh – ali od Sandre se to očekivalo, još otkako je u vukovarskim podrumima za vrijeme rata brusila svoj talent i pobjeđivala kolegice Europljanke koje su rasle u neusporedivo boljim uvjetima.
Kvalifikacija na Olimpijske igre je u stolnom tenisu veliku stvar, posebno u Europi. Azija predvodi svjetski stolni tenis i on je najkonkurentniji pojedinačni sport na svijetu. Bila sam među 15 najboljih na europskoj rang listi, govori nam Sandra i vraća se 15 godina unatrag, u trenutak kad je njezin život zamalo stao.
Rekli su joj da više nikad neće hodati
Igrala sam za francuski klub i kvalificirali smo se na polufinale Lige prvaka. Išli smo na utakmicu, menadžer je zaspao za volanom i cijela ekipa je nastradala – ja najteže, govori nam.
U prometnoj nesreći zadobila je tešku ozljedu kralježnice i rekli su joj da više nikad neće hodati. I ne samo to, da više nikad neće biti samostalna. Gornji i donji dio tijela teško su nastradali i prognoze za oporavak bile su ravne nuli, baš kao i šansa za preživljavanje. Sandra tada nije mogla micati niti jedan dio tijela, nije mogla samostalno disati i svjesna je, 40-ak dana, ležala u polu-komi.
Stolni tenis me naučio da nikad nije vrijeme za odustajanje.
Tada su nastupila dva mjeseca paklene borbe za preživljavanje. Nakon toga sam prošla dvije godine strašno naporne rehabilitacije. Sportski duh me spasio, stolni tenis me naučio da nikad nije vrijeme za odustajanje – pa tako ni sad.
Nakon dvije godine borbe napravila sam ono što za što su mi svi govorili da više nemam šanse – stala sam na svoje noge.
Pune dvije godine davala je zadnji atom snage kako bi uspjela napraviti sto do dvjesto koraka pomoću štaka. Nakon mukotrpne rehabilitacije dogodilo se čudo – medicinsko, ali i njezino osobno. Uspjela je samostalno hodati čak 400 do 500 metara. Bilo je to ostvarenje najluđih snova.
Nevjerojatni uspjeh zapravo je bio najteži životni trenutak.
Nisam znala što dalje. Nisam se više mogla baviti sportom, normalno hodati i funkcionirati. Taj dio mi je bio najteži. Nakon što sam postigla taj najveći cilj i prohodala, za mene je uslijedio najteži period. Pitala sam se što sad? I onda sam upisala fakultet, Sportski menadžment. Nakon što sam to završila dobila sam priliku baviti se paraolimpijskim sportom, govori nam.
Rekli su joj da njezino tijelo to ne može podnijeti
Trebalo je puno vremena da skupi hrabrost i uopće uđe u dvoranu. Rekli su joj da njezino tijelo nije spremno i da bi trebala igrati u kolicima. Ipak, njoj to nije dolazilo u obzir. Odlučila je nastupiti u stoječoj kategoriji. A onda je ponovno pobijedila samu sebe. Nakon četiri godine kvalitetnog rada, kako vani, tako i u dvorani, Sandra je postala dupla europska prvakinja, svjetska prvakinja i paraolimpijska pobjednica.
Nakon svega što smo prošli, mi smo uspjeli pronaći snagu.
Nakon toga sam shvatila da su doktori ipak bili u pravu jer sam počela proživljavati ogromne bolove, mome tijelu je to ipak bilo previše. Tako da sam nakon Paraolimpijskih igara i tog zlata rekla da je sada dosta. Iznenadila sam cijeli svijet i samu sebe i shvatila da je vrijeme za nešto novo, govori nam Sandra i otkriva nam najsretniji životni trenutak otkako je doživjela nesreću.
Na svom prvom treningu para stolnog tenisa upoznala sam i svog supruga Daniela. Odmah smo se zaljubili i brzo oženili. Izgradili smo kuću i bacili se u poduzetništvo. S obzirom na to da oboje volimo životinje, a posebno pse i imamo svog Rockyja, malog francuskog buldoga kojeg volimo najviše na svijetu, odlučili smo pokrenuti vrtić, odnosno hotel za pse.
Život uvijek prepozna trud i pošalje paket sreće
U kući su izgradili mali obiteljski hotel i vrtić za dnevno čuvanje peseka. Sandra nam govori da je to doslovno vrtić – kao onaj za klince. Ondje se tete igraju s njuškicama, maze ih, paze, a atmosfera je obiteljska. U kući su realizirali i salon za pse, gdje ih šišaju, kupaju i uređuju.
Daniel je u kolicima, a završio je tri fakulteta, radi posao koji voli, a još radimo i vlastiti biznis. Tako da, nakon svega što smo prošli, mi smo uspjeli pronaći snagu, pronašli ono što volimo i nastavili biti sretni u uspješni. Stvarno je lijepo biti uspješan u sportu – to dođe i prođe, ali kad nađeš osobu za cijeli život, to je ipak najljepši uspjeh, govori nam Sandra.
Sandra danas svoju pozitivnu energiju širi dalje kroz motivacijske govore.
Sandra danas svoju pozitivnu energiju širi dalje kroz motivacijske govore. Motivira klince u školama, na fakultetima, mlade sportaše i opću javnost, ali i velike firme koje također prolaze kroz određene stresove. To ju, govori, posebno veseli. Njezina priča budi nadu u svima onima koji misle da svjetlo na kraju tunela ne postoji. Sandra im tada otvori oči i da snagu da nastave dalje kad misle da je najteže.
Svatko od nas drukčije reagira na životni poraz, a ja mislim da ljudi nisu svjesni koliko su jaki i koliko mogu biti potpora sebi i drugima. U teškim situacijama najvažnija je potpora drugih ljudi, ali oni vam ne mogu pomoći ako im vi to ne dopustite. Ako žalite sami sebe i drugi će vas žaliti. Ako sami sebe vidite kao invalida i drugi će vas tako gledati, govori Sandra.
U kakvoj su situaciji osobe s invaliditetom u Hrvatskoj?
Na pitanje što je njoj najviše trebalo u trenutku kad je doživjela prometnu nesreću, Sandra priznaje da je imala baš sve i dotiče se nezahvalne situacije u kojoj se nalaze osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.
Slobodno možete velikim slovima napisati da su osobe s invaliditetom u Hrvatskoj u sramotnom položaju. Ja sam nastradala u Francuskoj i dobila sam njihovu pomoć. Uz mene su bili svi – reprezentacija, sportaši, HOO, trener, roditelji. Imala sam veliku potporu – i financijsku i u svakom drugom obliku jer sam bila vrhunska sportašica. Ja to ne krijem – ja to želim za sve ljude koji nastradaju.
Stvarno je lijepo biti uspješan u sportu – to dođe i prođe, ali kad nađeš osobu za cijeli život, to je ipak najljepši uspjeh.
U Francuskoj je, govori nam, sasvim normalno da osobe s invaliditetom same idu u trgovinu, na kavu, nije ih strah uzbrdice ili nizbrdice jer je sve prilagođeno njihovu zdravstvenom stanju. U Hrvatskoj, s druge strane, to još uvijek nije slučaj.
Primjerice, kolica koja dobiju ljudi u Hrvatskoj. To je živi užas, a kolica su osobama s invaliditetom druge noge. I onda kad dobiješ ta očajna kolica osjećaš se kao još veći invalid. U Francuskoj dobiješ električna, sportska kolica s nastavcima koja ti uvelike olakšaju život, govori nam.
Svima onima koji ne znaju kako nastaviti dalje u trenucima kad život pokaže zube, Sandra je poručila:
Nemojte se sramiti, trebate se boriti. Ako vas drugi vide kao borca, otvorit će vam se neka nova vrata u životu i ponovno ćete biti sretni. Najvažnije je dignuti glavu i bit hrabar. I kad dođu teški trenuci trebamo sami sebi reći da je danas tako, ali već sutra će biti bolje, zaključila je.
