Čim sam dotakla irsko tlo krenula sam u potragu za poslom. Željela sam pronaći posao što prije. Željela sam započeti s novim životom što prije. No, upravo se ono suprotno dogodilo.

Raspakirala sam stvari, pokušala učiniti iznajmljenu sobu svojom i idući dan sam se zaputila u centar Dublina.

Prvo sam kupila Leap Card, odnosno karticu za prijevoz s kojom ćete proći jeftinije nego da prijevoz plaćate gotovinom, a potom sam kupila i SIM karticu s irskim brojem jer su jako male šanse da će vas potencijalni poslodavac htjeti zvati na strani broj. Obišla sam nekoliko agencija, podijelila kopije životopisa i upijala duh ulica Dublina.

Za početak sam tražila uredski posao, odnosno posao s radnim vremenom od 9 do 17 sati jer mi je zbog prijevoza to najjednostavnija opcija. Također, tražila sam posao i putem raznih stranica kao što su Jobs.ie, Indeed, CPL, Prosperity, Rezoomo i LinkedIN. No, uspjeha nije bilo. I dok su mi svi govorili kako trebam biti strpljiva i da će se ubrzo naći nešto, moji instinkt mi je govorio da neće biti baš tako lako.

Tjedan dana nakon mog prvog posjeta Dublinu uslijedio je i drugi posjet. Ovaj put sam u jednom danu obišla sedam agencija i ostavila primjerke svog životopisa. Samo su me u dvije agencije pitali što bih željela raditi i kakav tip posla i ugovora bi mi odgovarao.

U jednoj agenciji čak nisu htjeli ni uzeti životopis nego su mi rekli da im ga pošaljem na e-mail. Naravno da sam to učinila još isti dan.

Stranica Jobs.ie mnogima je početna točka u potrazi za poslom u Irskoj Stranica Jobs.ie mnogima je početna točka u potrazi za poslom u Irskoj (Foto: printsceen@Jobs.ie)

Ali odgovora i dalje nije bilo, a ja sam se u međuvremenu zaljubila u Dublin i shvatila da bih se definitivno voljela vidjeti ovdje dugoročno.

Tjedni su se već pretvorili u mjesece prije nego što sam ja pronašla posao. Sve što sam željela je napokon biti potpuno neovisna i učiniti svoje roditelje ponosnima, a umjesto toga sam sve više i više ovisila o njima. Kako emocionalno tako i financijski. Odmah u startu morate znati da ćete bez 2000 eura početnih troškova teško funkcionirati, osim ako vas već ne čeka zagarantirani posao.

Jer početni troškovi se lako nakupe – stanarina, depozit, režije, namirnice, kućanske potrepštine, prijevoz, bon za mobitel i uvijek računajte na neke nevidljive troškove.

Ja sam tako morala čak dvaput posjetiti zubara ovdje jer je bilo hitno. Stvarno nikad ne znate što vam se može dogoditi i zato imajte na umu onu dobru staru "od viška glava ne boli".

Početni troškovi se lako nakupe – stanarina, depozit, režije, namirnice, kućanske potrepštine, prijevoz, bon za mobitel i uvijek računajte na neke nevidljive troškove

Tužna nije prava riječ za ono kako sam se ja osjećala, već devastirana. Moja očekivanja nisu bila visoka, ali nisu bogme bila ni ovako niska. Ja sam iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, satima i satima pretraživala poslove, slala otvorene molbe, mijenjala životopis i motivacijsko pismo ni sama ne znam koliko puta.

NJEGOVATELJICA ILI RADNICA U SKLADIŠTU

U tjedan dana sam znala obrisati po sto e-mailova, bilo da se radilo o notifikacijama da sam se prijavila za taj i taj posao ili o notifikacijama za nove prijedloge za posao ili o odbijenicama, iako je njih bilo najmanje jer najčešće odgovor ne bih ni dobila.

A prijavljivala sam se za sve i svašta, jer i ono malo izbirljivosti više nije bilo. Više-manje za sve se traži iskustvo ili je ono poželjno. Jedine dvije opcije koje su mi preostale su poslovi njegovateljice ili radnice u skladištu.

Dublin Iris u potrazi za irskom srećom: Ono kad sam se odlučila preseliti u Irsku

Prva od tih opcija mi nije padala na pamet iako često traže ljude koji ni nemaju iskustva, ali zato sam se odlučila na drugu opciju. Jedan cijeli dan u skladištu je bilo potreban da shvatim kako ja to ne mogu. I opet sam se osjećala jednako poražavajuće. No, nije svatko za sve.

Do tog posla u skladištu došla sam putem agencije Kaizen koja se, kao i većina agencija, nalazi u samom centru Dublina. Morala sam obaviti tečaj za manual handling iliti kako pravilno podizati teške kutije.

Zapravo dajete 40 eura ni za što, budimo realni. Zatim sam potpisala ugovor i agent, koji je inače iz Hrvatske, mi je našao posao u skladištu u Ashbourneu, mjestu u kojem stanujem.

Začudo, od četiri stvari s kojima ljudi imaju poteškoća kada dođu u Irsku, tri sam odmah riješila s lakoćom, a to su smještaj, bankovni račun i PPS broj (slično našem OIB-u). Što se toga tiče, svatko ima drugačija iskustva i ovisi od osobe do osobe.

Iskreno, ni sama više ne znam je li do Irske ili je do Iris.

Ono što vam ja mogu savjetovati je da prvo riješite pitanje stanovanja i posla, tako će dobivanje PPS broja i otvaranje bankovnog računa ići lakše. Isto tako, vi plaću možete primati i putem tuđeg irskog računa, to za početak ne mora biti vaš osobni račun nego može biti od prijatelja ili cimera.

Potraga za poslom se nastavila. Naravno, neuspješno. Prošla sam prvi krug natječaja za trgovca u Aldiju, ali dan nakon grupnog intervjua dobila sam odgovor da neću napredovati u idući krug.

Isto tako sam prošla prvi krug za posao vezan uz pisanje edukativnog sadržaja te sam potom morala pristupiti testu koji je trajao dva sata. Prvi put sam se susrela s nečim takvim i naravno da sam se nadala najboljem, ali opet nisam toliko puno ni očekivala.

Odgovor je došao u obliku odbijenice, a kada sam uzvratila pitajući mogu li dobiti povratnu informaciju jer me za ubuduće zanimalo kako sam zapravo riješila taj test, odgovor nikad nisam dobila. Bilo je još nekoliko sličnih situacija, ali uvijek bih završila na početku.

PA, ŠTO OVDJE RADIŠ?

No, sredinom travnja napokon se činilo kako mi se sreća barem malo osmjehnula. Bila sam na sajmu poslova u Dublinu i nakon toga sam otišla na piće s poznanicom na kojoj sam stvarno zahvalna jer mi je već toliko puta pomogla i odvojila svoje vrijeme za mene, a nije morala.

Tako sam se njoj jadala dok smo ispijale Guinness i ona me spojila sa svojom prijateljicom koja radi u trgovini u jednom shopping centru u Dublinu. Dva dana kasnije sam bila u toj trgovini na intervjuu za posao.

Počela sam raditi 1. svibnja u trgovini odjeće kao prodavačica. Radim 24 sata tjedno, odnosno četiri dana u tjednu, plaća je minimalac, nije to nimalo lak posao, ali ne žalim se jer većina ljudi kojima sam okružena je stvarno super. Jedino što je posao monoton pa ponekad imam osjećaj zatupljenosti.

U početku su me noge i kralježnica ubijale, ali upravo to mi je i trebalo nakon što se mjesecima gotovo nisam maknula iz kuće.

I za kraj ću samo ponoviti pitanje koje su mi začuđeno postavili u agenciji kada sam tražila posao u skladištu i koje me pitala sadašnja šefica kada sam joj rekla što sam završila i čime se želim baviti – pa, što ovdje radiš?! Iskreno, ni sama više ne znam je li do Irske ili je do Iris.

Ashbourne Ashbourne (Foto: Iris Vuksan)

Nastavlja se...

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju