Svako mjesto i svaka država, koliko god bila uređena, ima svojih pluseva i minusa, pa tako i sama Irska.
Po meni je najveći dvosjekli mač u Irskoj – voda. Dakle, voda je besplatna, ali džabe to što je besplatna. Nije pitka, odnosno ne preporučuje se za piće. Zato svaki put iz trgovine vučem sa sobom pet litara vode.
U kuhinji postoji posebna slavina i filtar za vodu, međutim to je vrlo kratko radilo i opet ne radi kako spada. Kako cimeri „ne preferiraju vodu“ (doslovne riječi), a kako ne kanim živjeti na gaziranim sokovima i mineralnoj vodi, ja sebi vodu kupujem. Problem riješen.
Također, ova irska voda itekako je bila šok za moje tijelo. Kosa mi je počela jako ispadati te je sada skoro upola tanja nego što je bila čitav moj život. Znam da ovo zvuči površno, ali to mi je stvarno teško palo. Nokti konstantno pucaju, a koža nakon tuširanja obavezno svrbi.
Ali to isto ovisi od osobe do osobe. Neki s kojima sam pričala kažu da su primijetili primijetili promjene, a drugi ne, treći su iskusili sve to i još više od toga. Na primjer, nekoliko osoba mi je reklo da su im se zubi počeli strašno brzo kvariti, ali ja to pak nisam iskusila.
Irci su na to navikli i na to su otporni. No irske kolegice potvrdile su mi da i one osjete i vide razliku kad god putuju ili idu na odmor u neku drugu zemlju. Odmah primijete koliko im je kosa sjajnija i mekanija.
Kod Irske je veliki plus njezina povezanost s ostatkom svijeta jer su letovi cjenovno pristupačni, a radeći u Irskoj, moći ćete ih si i priuštiti. Ne sjećam se tko je to rekao ni gdje sam to pročitala, ali ide nekako ovako – ako ćete u nešto investirati, neka to onda budu putovanja. Apsolutno se s time slažem i ta izreka godinama mi odzvanja u pozadini mojih misli.
Irci nisu baš naviknuti na 'neplanirana' druženja i duga ispijanja kave, odnosno pića.
Još jedna stvar koju jako volim kod Irske jest njezina raznovrsnost. To nije zatvorena zemlja, već je prepuna ljudi koji se slijevaju na ovaj zeleni otok sa svih strana svijeta. Često služi kao odskočna daska i kao sigurna luka na nekoliko godina. A kako stranci dolaze, tako Irci odlaze. Ono što je za nas ostale Irska, to su za Irce Kanada, SAD i Australija. I tako ukrug.
Ono na čemu sam možda najzahvalnija, a čini se tako banalnim i smiješnim jest činjenica da ovdje komaraca te ostalih buba i kukaca baš i nema.
Otkako je ljeto počelo, na hrvatskim portalima samo iskaču članci o groznim najezdama komaraca te mi roditelji i prijatelji svako malo spomenu da se ''ne može živjeti''. Uz to, na otoku stvarno nema ni zmija! A upravo se one nalaze na vrlo visokoj poziciji na mom popisu životnih strahova.
U komentarima i objavama u grupama na Facebooku nerijetko se može pročitati rečenica ''Nije Dublin Irska''. Ono što često pod time misle i na što se osvrću jest to da nije Dublin jedino mjesto gdje se može naći posao, odnosno da ima boljih prilika za dobar život u drugim mjestima te da su troškovi niži, a životni standard viši.
I za kraj, nije riječ ni o čemu lošemu niti dobrome, nego jednostavno nečemu drugačijem. Naime, Irci nisu baš naviknuti na ''neplanirana'' druženja i duga ispijanja kave, odnosno pića.
Srećom, moji kolege brzo su se navikli na to i na mene koja uvijek to potičem (jer mi to nedostaje) te tako onda znamo otići na piće poslije posla. Skroz ležerno, jedno do dva pića, malo se podružiti i popričati jer na poslu baš i ne stignemo.
Prvi put kad sam ih pitala da idemo nikome nije bilo jasno jer nije bilo ''povoda'' za to i bilo je tako ''iz vedra neba'', ali sad već znaju.
Ne idu svi, i ne ide svatko svaki put, ali ima nas nekoliko koji smo itekako dosljedni i jako sam sretna zbog toga što nismo više samo kolege, nego smo postali i dobri prijatelji.
(nastavlja se)
