Znam da zvuči nevjerojatno, ali u Irskoj kiša ne pada 365 dana u godini. Iako je većina Hrvata upravo u to uvjerena.

To je definitivno najveći mit i pogrešna pretpostavka o Irskoj. Znao je proći skoro pa čitav tjedan da ne padne ni kap kiše. Po meni je nešto drugo od vremenskih prilika puno gore u Irskoj, a to je vjetar.

On prodire do kostiju i uvijek puše hladno, te će vas sigurno u jednom trenu zanijeti bez obzira na to koliko imali kilograma. Tako sam i ja mislila da sam sigurna, ali bome sam se prevarila.

Apsolutno najgora kombinacija je vjetar i pljusak jer na kišobran možete odmah zaboraviti. Upravo sam zbog ove nerijetke pojave ponovno počela nositi nešto što nisam od vrtićke dobi, a to je kabanica.

Ovdje je vrijeme prevrtljivo i sva četiri godišnja doba znaju se izmijeniti unutar 24 sata, ali pravog ljeta i visokih temperatura na kakve smo mi navikli jednostavno nema. Međutim, i dalje postoji šansa da izgorite kao što smo cimerica i ja, nažalost, naučile na vlastitoj koži.

Bio je to prekrasan sunčan dan, temperatura je čak prelazila 19 Celzijevih stupnjeva, mi smo sjedile u jednom parku i gledale bejzbol utakmicu u kojoj je cimer sudjelovao. Sati su prolazili, sunce je upržilo, uživale smo, a ja sam se još šalila kako će mi noge izgorjeti jer sam nosila malo kraću trenirku. I stvarno – od gležnja do lista tonovi svježe "rak" crvene boje počeli su prevladavati.

Ta se boja pojavila i na podlakticama te je jedino bijelo područje ostalo ono gdje sam nosila sat. Cimerici je cijelo lice bilo ''sprženo'', dok su još moje tjeme i rub čela bili zahvaćeni. Sva sreća pa sam uz dnevnu kremu za lice koja ima zaštitni faktor dodala još i posebnu kremu s faktorom 50. Ali bio je to baš dobar dan.

Tijekom čitave godine grijanje je sastavni dio našeg kućanstva jer to je jedini način da imamo toplu vodu za tuširanje i pranje suđa. No kako temperature nisu više toliko niske, u kući se grijanje pali upravo samo zbog tih razloga. Tako su radijatori zatvoreni, a prozori stalno otvoreni, što znači da je i račun za grijanje upola manji.

Nije se teško naviknuti na irsko vrijeme jer živ se čovjek na svašta navikne. No malo mi nedostaje ta promjena sezona koja je kod nas toliko očita jer ja još uvijek nosim svoju zimsku jaknu. S druge pak strane, Irci uz izlazak prvih zraka sunca nose sandale, majice kratkih rukava i kratke hlače ili ljetne haljine i suknje – upravo je to najlakši način kako ih sa sigurnošću prepoznati.

Irci nisu nepristojni, vole pozdraviti i osmjehnuti se, čak se i ponude pomoći – jedan dan nosila sam osam litara vode iz trgovine i dvije su osobe u razmaku od dvije minute zaustavile auto nasred ceste da me pitaju treba li mi pomoć. No postoji jedna stvar koja mi jako smeta kod njih. Naime, nisu baš uredni.

To je odmah vidljivo kada uđete u restorane brze hrane jer kada oni hranu pojedu, ustanu od stola i odu, a iza sebe na tom stolu ostave hrpu smeća. Isto vrijedi i za trgovine odjećom.

Uđu u trgovinu s papirnatom šalicom ili plastičnom čašom ili bocom, limenkom pića ili posudicom u kojoj je sladoled i iz trgovine izađu bez toga. Uopće im nije problem takvo smeće ostaviti u garderobi, po policama s odjećom ili na podu trgovine. Isto tako, velikim minusom smatram to što kante za smeće nisu baš česta pojava na irskim ulicama.

Kako radim u trgovini s odjećom u jednom šoping-centru u Dublinu, stvarno to viđam svakodnevno. Naravno, situacija će se sada samo pogoršati jer je u tijeku ljetna rasprodaja i kolege mi kažu da su tada ljudi još puno gori. Iako nije nimalo lako raditi u trgovini, (većina) ljudi kojima sam okružena stvarno su super i bolje kolege nisam mogla poželjeti. To mi je definitivno najveća prednost ovog posla.

Smatram da bi svatko u životu jednom trebao raditi kao konobar ili kao prodavač u trgovini odjećom i obućom jer jedino će tako ljudima u glavi kliknuti kako bi se trebali zapravo ponašati prema osobama koje ih poslužuju i koje im stoje na raspolaganju. Nezahvalnosti i nepoštovanja ima previše, a zahvalnosti i poštovanja premalo.

No po meni je najgora stvar u Irskoj javni prijevoz! Do te mjere da sam se zaklela kako nikad više u životu neću pljuvati po hrvatskom javnom prijevozu. I to stvarno puno govori. Jer ovdje ćete za prevaljenih dvadeset do trideset kilometara u busu provesti između 45 minuta do sat vremena. Ali živ čovjek na svašta se navikne.

(nastavlja se)

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju