Stotinu i osam godina prošlo je od prvog izdanja "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića", koje se danas smatra prvim hrvatskim romanom za djecu. Šarmantnom šegrtu malenom kao lakat, veselom kao ptica i dobrom kao sunce život je udahnula najvažnija hrvatska spisateljica za djecu Ivana Brlić-Mažuranić.
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu u poznatoj obitelji intelektualaca. Otac Vladimir bio je pisac, odvjetnik i povjesničar, a djed joj je bio hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić.
Ne čudi stoga što se dosta vremena, novca i truda uložilo za školovanje djevojčice. Na raspolaganju je imala private tutore koji su je podučavali književnosti i stranim jezicima, a pogotovo francuskom jeziku, na kojem je pisala svoje prve književne pokušaje.
Od malih nogu pisala je dnevnik u kojem je bilježila dogodovštine iz vlastitog života u Ogulinu, Karlovcu, Jastrebarskom i Zagrebu, dijelila je detalje o zabavama i plesovima s vršnjacima, ali i često spominjala ljubav prema umjetnosti.
Bože, ako nije grijeh takova što moliti, daj mi dar za pisanje knjige, napisala je Ivana u svojem dnevniku.
NJEŽNA PISMA ZA VATROSLAVA
Slobodno vrijeme obožavala je provoditi čitajući priče iz djedove bogate biblioteke. No ljubav prema umjetnosti i pisanju privremeno je stavljena na čekanje kada se na nagovor roditelja sa 17 godina zaručila za Vatroslava Brlića. Zbog dvanaest godina starijeg odvjetnika i političara preselila je u Slavonski Brod, gdje je provela većinu svojeg odraslog života.
Iz današnje perspektive te s obzirom na velik broj trudnoća u kratkom periodu, mnogi vjeruju da je Ivana Brlić-Mažuranić patila od postporođajne depresije, a s emotivnim i mentalnim krizama nosila se sve do svoje smrti.
Svojem Vatroslavu pisala je nježne poruke i pjesme, a sudbnosno da izgovorila je 1892. godine. U siječnju 1893. rodila je svoje prvo dijete – najstariju kćer Nadu. Do dvadeset i petog rođendana rodila je šest puta, od čega je dvoje djece (sinovi Nikola i Vladimir) umrlo nedugo nakon poroda.
Autorica Sanja Lovrenčić u knjizi "U potrazi za Ivanom" spominje kako se talentirana Ivana smatrala osobom slabog zdravlja i osjetljivom na živce. Obitelj ju je tijekom nekoliko navrata slala u poznata lječilišta kako bi prebrodila depresivne epizode.
Iz današnje perspektive te s obzirom na velik broj trudnoća u kratkom periodu, mnogi vjeruju kako je Ivana Brlić-Mažuranić patila od postporođajne depresije, a s emotivnim i mentalnim krizama nosila se sve do svoje smrti.
HRVATSKI ANDERSEN
U Slavonskom Brodu Ivana je bila žena, majka, domaćica i sluškinja s velikim popisom odgovornosti. Sanja Lovrenčić u svojoj knjizi otkriva kako je šivala i krpala rublje, talila mast, kuhala sapun, kupovala krave, a sa stolarom popravljala čak i namještaj.
Brinula se za svoju djecu, aktivno je sudjelovala u društvenom životu grada, bila je članica ženskog dobrotvornog društva, pomagala je svojem suprugu u političkom angažmanu, a povrh svega našla je vremena da se upiše u anale kao jedna od najvećih hrvatskih književnica.
Mnogi su se pitali kako je sve to stigla, o čemu je Ivana rekla:
Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?
Prvu zbirku pripovijedaka i pjesama “Valjani i nevaljali” izdala je u vlastitoj nakladi 1902. godine. No veliku pozornost književne publike privući će desetak godina kasnije prvim romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Inspiraciju za svoju popularnu priču dat će joj nećak Ristić, kojemu posvećuje ovo djelo 1913. godine.
Svoje najvažnije djelo – zbirku od osam pripovijedaka po imenu “Priče iz davnina” – objavit će tri godine kasnije te s njom polučiti veliki internacionalni uspjeh. Zbirka će biti prevedena na engleski, njemački, talijanski, ruski, švedski, češki i brojne druge jezike.
Svoje najvažnije djelo – zbirku od osam pripovijedaka po imenu “Priče iz davnina” – objavit će 1916. godine te s njom polučiti veliki internacionalni uspjeh. Zbirka će biti prevedena na engleski, njemački, talijanski, ruski, švedski, češki i brojne druge jezike.
PRVA ŽENA JAZU-a
Zbog vještine pisanja dječjih priča Ivanu često nazivaju hrvatskim (Hans Christianom) Andresenom, ali i hrvatskim Tolkienom zbog njezina književnog koketiranja s fantastičnim svijetom mitologije.
U dobi od 43 godine dočekat će je još jedno iznenađenje – rodit će svoje sedmo dijete, djevojčicu Nedjeljku.
Kad si sretan, i sunce za tobom žuri, reći će Ivana Brlić-Mažuranić.
Nažalost, ti sretni trenuci na poslovnom planu izmijenjivat će se s tragedijama u privatnom životu. Ivana je 1919. izgubila majku Henrietu, što ju je duboko potreslo, a 1923. godine nakon teške i duge bolesti umro joj je i suprug.
Povrh svega, hrvatska će spisateljica saznati da je neodgovorno ponašanje sina Ive bacilo cijelu obitelj u veliki financijski dug. Ivana će morati staviti kuću pod hipoteku, prodati dio imovine, ali i tražiti vlastitog oca za pozajmicu.
U želji da sina spasi od dugova, tonut će sve više u siromaštvo. Ovi će događaji negativno utjecati na njezino psihofizičko stanje. Posljednje godine svoga života živjet će sama s plaćenom njegovateljicom, a iznimno jaka depresivna epizoda nakon hospitalizacije u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak dovest će je do počinjenja samoubojstva 21. rujna 1938. godine.
Ivana Brlić-Mažuranić danas se smatra jednom od najvažnijih hrvatskih književnica svih vremena. Četiri je puta bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost, a 1937. godine ušla je u povijest postavši prvi ženski član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
