Zvali su je hrvatskim Andersenom, bila je prva žena članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a njezina se djela smatraju najboljima u hrvatskoj dječjoj književnosti. Četiri je puta bila predložena za Nobelovu nagradu, a sve je to ostvarila pišući ono što najbolje poznaje u trenucima kada su joj to majčinske dužnosti dopuštale. Ona je bila Ivana Brlić-Mažuranić, mnogima najdraže ime iz razdoblja djetinjstva i čitanja priča.
Ivana je potjecala iz vrlo poznate intelektualne obitelji Mažuranića, od kojih je najpoznatiji njezin djed, političar, pjesnik i hrvatski ban Ivan Mažuranić, a zanimljivo je da joj je u rodu bio ilirac i jezikoslovac Dimitrije Demeter. Očito je imala sve genetske predispozicije za izuzetan literarni rad, a ujedno je stekla i izvrsno obrazovanje na satima kod privatnih profesora.
Prvu pjesmu napisala s 12 godina
Pisati je počela već u adolescentskoj dobi. Upravo je u Ogulinu, svome rodnom gradu, napisala svoju prvu pjesmu "Zvijezdi moje domovine" kada joj je bilo samo 12 godina. Već je tada pokazala da u sebi krije mnogo više od onoga što je patrijarhalno društvo tada očekivalo od žena.
"Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića" prozvane su kemenom temeljcem hrvatske dječje književnosti.
Ipak, na svoj osamnaesti rođendan udala se za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, a taj je brak označio da se Ivana iz voljenog kraja središnje Hrvatske, u koji se s obitelji preselila iz Ogulina, mora preseliti u Slavonski Brod.
Odjednom je mlada Ivana postala supruga i majka te se nije odmah mogla priviknuti na život u Slavoniji. Sva njezina djevojačka sanjarenja odjednom su zamijenile dužnosti majke, supruge i domaćice.
Rodila je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo ubrzo nakon porođaja, brinula se o velikoj kući Brlićevih, aktivno sudjelovala u javnom životu Slavonskog Broda i uvijek bila podrška suprugu u njegovim političkim angažmanima.
Između majčinstva i pisanja
Srećom, imala je supruga koji je podržavao njezin literarni rad i bio, slobodno možemo reći, netipično naklonjen supruginoj karijeri za ono vrijeme, pa je Ivana, kada bi njezina djeca spavala, povremeno pisala priče. Tako je deset godina nakon stupanja u brak u vlastitoj nakladi objavila zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu "Valjani i nevaljani", a potom i dalje pisala priče i članke za časopise.
Kao predana majka, dobro je poznavala dječji način razmišljanja. Znala je što se djeci sviđa, kakve priče vole slušati i kako reagiraju na njih kada bi ih ona osmišljavala. Sve joj je to pomoglo da kasnije, kada su njezina djeca već bila stasala, napiše svoje remek-djelo, "Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića".
Nakon Hlapića, koji je bio "malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko" i Gite stvorila je djelo koje književni kritičari smatraju krunom njezine spisatelje karijere, "Priče iz davnine". One su inspirirane slavenskom mitologijom te u njima upoznajemo Kosjenku i Regoča, Domaće, Stribora, Jaglenca, Palunka, Potjeha i brojne druge likove koji su nam obilježili djetinjstvo.
Stvorila temelj hrvatske dječje književnosti
U ta njezina dva kapitalna djela progovorio je i ženski glas koji ondašnje žene često nisu imale, posebno ne one iz siromašnijih društvenih slojeva. Iako, primjerice, Gita iz "Čudnovatih zgoda i nezgoda Šegrta Hlapića" umnogome ovisi o Hlapiću jer je na koncu on taj koji je vraća kući, ona jednako tako uvelike doprinosi njegovu razvoju te u djelu pokazuje da se i sama može pobrinuti za sebe, a jednako je i sa sporednim likovima poput Markove majke, koja kao udovica uspješno vodi svoje kućanstvo i brine se o sinu.
Koliko je takav dječji roman važan u hrvatskoj književnosti, a koji je ujedno progovorio o iznimno važnim temama odnosa žena i muškaraca te napuštene djece, govori i to što ga naši najbolji književni teoretičari poput Jože Skoka i Stjepana Hranjeca nazivaju kamenom temeljcem hrvatske dječje književnosti.
To je prepoznala i filmska umjetnost, pa su Hlapić, Gita, Bundaš i ostali junaci zaživjeli i kao animirani film, a 2013. godine i kao igrani.
Dakako, za time ne zaostaju ni spomenute "Priče iz davnine", koje su proglašene najboljom hrvatskom zbirkom umjetničkih bajki svih vremena. Dok u njima kombinira slavensku mitologiju i andersenovske elemente, autorica obrađuje važne teme majčinstva, prirode, žetve, religije, ljudskih odnosa i pronalaska samog sebe koristeći u gotovo svakoj svojoj bajci, baš kao i u "Hlapiću", element putovanja.
Upravo je ta njezina knjiga već 1924. godine bila prevedena na engleski jezik i objavljena u Velikoj Britaniji pod naslovom "Croatian Tales of Long Ago". O vrijednosti tog djela raspisali su se brojni tamošnji časopisi i upravo ju je jedan od njih, "Daily Dispatch", nazvao hrvatskim Andersenom, kako je i danas odmilja zovemo.
Ova je književnica bila daleko ispred svog vremena. Njezina djela ni danas ne prestaju oduševljavati.
Kasnije su se iz njezina pera redala djela poput "Knjiga omladini", romana za mlade "Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata", a na prijedlog Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, čija je bila prva žena članica, počela je pisati i autobiografiju.
Riskirala je. I isplatilo se
Nema sumnje u to da je Ivana bila daleko ispred svog vremena. Čak i više od osamdeset godina nakon njezine smrti njezina književna ostavština ne prestaje oduševljavati generacije djece. Obvezan je dio lektirnih popisa, a na nju nisu imuni ni odrasli koji su davno izašli iz školskih klupa.
Ova nam je velika književnica pokazala da i u najužurbanijem načinu života, ispunjenom obvezama, možemo slijediti svoje prave snove. Ako osjećamo da u sebi imamo nešto što vrijedi podijeliti sa svijetom, što vrijedi zapisati na papir, tada to trebamo i učiniti.
Tako je napravila i ona, ne obazirući se na to što ondašnje društvo misli o ženi u spisateljskim vodama, te stvorila najbolju hrvatsku dječju književnost, koju će teško itko nadmašiti. Naučila nas je da se rizik isplati.
