„U naše vrijeme…“ uvod je u mini predavanje kako je nekad bilo bolje. Vidjeli ste te komentare po društvenim mrežama. Današnji roditelji stalno slušaju o tome kako je roditeljstvo ranije bilo kvalitetnije, djetinjstvo bolje, a naravno i djeca.
Starije osobe kao da su mahom živjeli na oblaku serotonina i pamte samo lijepe dane, sve je, čini se, bilo baš idealno tada kad su oni odrastali ili kad su postali roditelji. A sad, sad je baš sve grozno.
Je li zaista prije bilo bolje?
Ako pogledamo stope smrtnosti dojenčadi i male djece, ma i starijih, nije bilo bolje.
Ako pogledamo mogućnosti koje su djeca imala, nije bilo bolje.
Ako pogledamo količinu hrane, nije bilo bolje.
Ako pogledamo prava žena, nije bilo bolje.
Ako pogledamo prava bilo koga tko ne spada u kategoriju bijeli heteroseksualni muškarac, nije bilo bolje.
Ali znate zašto mislite da je bilo bolje? Jer ste bili mlađi.
Današnji roditelji stalno slušaju o tome kako je roditeljstvo ranije bilo kvalitetnije, djetinjstvo bolje, a naravno i djeca.
A kad si mlad, obično je sve nekako lakše. Bolje spavaš, bolje se zabavljaš, niti opterećen plaćanjem režija i podizanjem djece, uglavnom puno toga te uopće ne dira jer si ionako premlad da bi te to diralo. A onda dođu neke godine i obveze, pa dođu neke promjene, pa sam postaneš malo nervozniji, malo manje naspavan, a i puno više zabrinut.
Puno toga više razumiješ što se događa oko tebe i u svijetu i ako nisi baš potpuno bedasta osoba, shvaćaš da svijet nije velika loptica sreće i da ti nekad malo treba da se utopiš. Ponekad se ne realiziraš prema mladenačkim snovima. Ponekad ti se dogode stvari koje ne možeš kontrolirati. Roditelji ti umru. Tebe bole i leđa, a pomalo i koljena. Nakupi se kroz godine svega pa više ne gledaš na svijet onim velikim očima s ružičastim naočalama.
Sad imaš dioptrijske naočale i škiljiš na jedno oko. Sve je nekako mutnije i kompliciranije kad odrasteš.
Zato s nostalgijom gledaš slike iz mladosti. Zato misliš da je bilo bolje. Jer je tebi bilo bolje.
Nas su tukli pa smo ispali dobro, ponekad čujem od ljudi. Ti ljudi nisu dobro, ali misle da jesu.
Svi mi imamo tendenciju da mislimo da smo malo bolji od drugih, da su naše mame najbolje i svete, da je upravo način našeg odgajanja onaj ispravan. Jer za drugi ni ne znamo, nit su nas naučili da postoji druga opcija.
Mi nismo imali autosjedalice pa su sva djeca preživjela, još je jedan stupidan komentar iz kategorije PRIJE JE BILO BOLJE. E pa prije em nije bilo toliko automobila, em se nitko nije toliko vozio, em su automobili bili sporiji….rizik je bio višestruko manji da se nešto dogodi.
Dogodilo se, znaju oni koji su prošli to. Pitajte njih je li l im bilo bolje kad im je dijete izletjelo kroz staklo automobila i ostalo mrtvo na licu mjesta. Znam jednu takvu obitelj, oni se ne bi složili da su autosjedalice gluposti novog doba.
Prije se ljudi nisu rastavljali radi svake gluposti, treći je klasik starijih komentatora, uglavnom žena koje su na sebi nosile tri ugla kuće, dok je muškarac bio gazda. Pričala sam s nekim starijim ženama, svaka bi nakon sat vremena otkrila poneki detalj po kojem skužiš da im nije bilo bolje, nego nisu imale izbora.
Nekad nije bilo struje, a banane su bile hit. Salama se čuvala za goste, a kava je bila posebno fin dar.
Trpjele su jer se tako moralo, sramota je bila ostaviti muža pa čak i kad je cijelo selo znalo za ljubavnicu. Kuhale su mu tri obroka dnevno, pripremale odjeću za nositi, a on bi se i dalje ponašao kao da je glavni iako bez nje ne bi preživio mjesec dana.
Uvjerena sam da prije nije bilo bolje iako sam i ja bila mlada i neke stvari su mi tada bile lakše.
Ne kažem da neke stvari nisu bile bolje. Niti da je danas sve dobro. Svako doba nosi svoje probleme, izazove i prednosti. Svaka generacija sluša od one prije nje kako su najgori od svih.
Stariji ne razumiju mlade jer ih ne mogu razumjeti, jednostavno su odrasli s drugačijim postavkama. Plaši nas nepoznato, a onda to imamo tendenciju omalovažavati, lijepiti negativne etikete. Jer mi na to nismo navikli, jer je svijet bio drugačiji kad smo mi o njemu učili.
Rođena sam krajem sedamdesetih, tako da se sjećam i Jugoslavije i rata i svih ovih godina nakon rata. Naša je televizija bila crno-bijela jako dugo, telefon smo dobili tek kad sam bila u osnovnoj školi, a maminog stojadina sam čak i ja vozila.
Stariji ne razumiju mlade jer ih ne mogu razumjeti, jednostavno su odrasli s drugačijim postavkama.
Hrana nije dolazila u kutijama, ali čokolade su često bile lažne šećer-table, a mlijeko se u gradovima kupovala u vrećicama. Nekad nije bilo struje, a banane su bile hit. Salama se čuvala za goste, a kava je bila posebno fin dar.
Moje je dijete rođeno u potpuno digitaliziranom i povezanom svijetu koji ima malo poveznih točaka s mojim djetinjstvom. Žao mi je što nekih stvari više nema, ali isto tako mi je drago što nekih stvari više nema.
Ne namjeravam je opterećivati prošlošću na koju ona ne može ni utjecati niti je može doživjeti, ne namjeravam biti grintava starija gospođa koja se grozi tehnologije, nove vrste muzike i stila odijevanja.
Naravno da mi se ne sviđa pola toga što danas vidim da je moderno, ali na meni je da prihvatim da svijet ide dalje, da je svijet mog djetinjstva zauvijek nestao, ali prvenstveno je na meni da budem iskrena i kažem kako svijet kojeg smo ostavili iza sebe nije bio neka bajkovita scena te da smo upravo mi odgovorni za svijet u kojem se naša djeca danas (s)nalaze.
Pustite klince na miru i ne prigovarajte za sve.
